Ove srijede zemlja Jebotonija poslala je svoju glazbenu delegaciju u Vintage ne bi li pod okriljem Dobriše Vibratinovića upriličila proslavu 5. godine svoje nezavisnosti. Za razliku od prošlog rođendana u KSET-u, ovom jubilarnom prigodom Jebotonci su okitili pozornicu duguljasto-ovalnim šarenim balonima koji su podsjećali na divovske DNK lance. S molekulama nasljeđivanja publika se razmahivala, dodavala, "gasila" ih čikovima, pa čak i testirala do koje granice ih može strpati u usta. Na video zidu su se projicirali neki neshvatljivi prizori, a osim monitora za ozvučenje, bini je dodan i monitor laptopa gdje su se slova O u Jebotonovom logu vrtila kao koluti kazete. Također, kod središnjeg mikrofona bila je postavljena stolarska instalacija sa brdom šarenih LED lampica koja je nastradala slijedom pojačane aktivnosti publike na zadnjem bendu. Čitav vizualni interijer je tako u maniri kičaste treš garniture bio prilagođen pučkoj rođendanskoj atmosferi. Čak je postojao i voditelj programa koji je svaki bend ponaosob najavljivao kao da se radi o klaunskim atrakcijama za dječji rođendan. Pozornicom se izredao popriličan broj bendova, pa idemo redom (što pogrešno implicira kako ne bismo išli redom da je bendova bilo malo):

Lobotomija

Zbog nezgodne odluke da koncert počne točno u 20:15 propustio sam da me prvi bend lobotomizira. Razumijem da je rani početak logična odluka kada se sviraju redaljke od 7 bendova. Ali bend mi po snimkama nije toliko napet da bih zbog njega žrtvovao dragocjeno vrijeme između 20 i 21h koje mi obično služi za socijalnu aklimatizaciju ispred kluba. Baš nemam sreće s tom Lobotomijom. Na prošlom koncertu ih sramotno pobrkam s Peglicom i Komandosom, a na ovom sviraju prerano za pojmove svih nas koje su u najavi koncerta prozvali neradnicima i jebivjetrima. Valjda će treća sreća biti presudna, iako ne znam po koga, jer neće oni oduševiti mene muzikom niti ja njih osvrtom.

Antidepresiv

Ovaj bend po muzici zvuči kao da Pasi smekšaju pank i ubace ponešto ska elemenata. Muzika je vesela, ali 80 ljudi raštrkanih po dvorani su još uvijek u stadiju zagrijavanja. Čak su ponešto i uspavani s tendencijom laganog protezanja prije nego što "dignu sistem". Kao da su tek na Lobotomiji popili antidepresiv, pa još nije počeo djelovati. Bend je svejedno bio dosta raspoložen za vesela i nasumična laprdanja između pjesama. Btw, nisu nam za ovu priliku skinuli Harisa Džinovića, Peronoiseporu i Ivanu Banfić. Tko ne zna o čemu pričam, neka se prisjeti članka i fotografirane setliste s prošlogodišnje Jeboton fešte. Peglica i Komandos

Na ovom bendu antidepresivi su već počeli s djelovanjem, pa je publika bila nešto pokretljivija. Prošli put mi je njihov nastup ostao u izmaglici, ali ih zato na ovom koncertu upisujem u iznenađenje večeri. Praše eklektični i šaljivo-ozbiljni rock dojmljivih aranžmanskih delikatesa i relativno zamamnih hookova. Najekscentričniji lik je hammond orguljaš koji sa sunčanim naočalama podsjeća na Spray Čarlsa. Isprve ga je bilo teško primijetiti. Em je bio u pozadini okrenut postrance, em su mu se prateće dionice utapale u gitarama. Ali kad bi grunuo orguljaški solo zadominirao bi zvučnim prostorom, a bogami i pažnjom publike. Pred ovim relativno novim izdankom Jebotonije svijetla je budućnost. Njihova vizija rocka ima potencijala zainteresirati ljude sklone plesu jednako kao i one željne dobrih riffova i solo dionica, a stilski je pristupačna ljubiteljima stare škole koliko i nove. Trophy Jump

Dobro znani punk rock ambasadori Kalifornije osvježili su nam prohladno proljetno veče prizivanjem prizora bikini zona sa sunčanih plaža i surfera na ogromnim oceanskim valovima. Članovima benda s prošle Jeboton fešte znanima kao dude, guy i boy (prema natpisima s njihovih tadašnjih majica) pridružio se četvrti član, nazovimo ga mate (kao [meɪt] , a ne mali Mate od mame i tate). Ovih četvero šaljivdžija vjerni su glumljenju Američana i kada ne sviraju. Naime, ni u laprdanju između pjesama ni u naputcima toncu nismo čuli niti jednu hrvatsku riječ. Zbog te namjerno blesave i naivne poze njihova muzika je zadobila simpatije sve brojnije publike. Da se zaista radi o izvornom kalifornijskom bendu, vjerojatno bi zvučali dosadno i isfurano. A ovako prolaze kao dobra zabava za ex YU lingvističku regiju. U jednom npr. Beču ti američki jezični fazoni ne bi prošli kao zajebancija, jer bi Austrijanci ionako očekivali da im se bend van granica obraća na Engleskom. Portospremište

Na prošloj fešti, Porto Morto i Spremište su svirali jedan nakon drugog, ali je zbog preplitanja članova bilo teško primijetiti gdje završava jedan bend, a počinje drugi. Za ovaj koncert odlučili su otići u neobičan korak dalje: spojili su dva benda u jedan i to na ne način da sviraju naizmjenično stvari jednog i drugog, nego tako da prave obrade i remixeve vlastitih pjesama spajajući repertoar obaju bendova u koherentnu stilsku cjelinu. Posljedica je bila da je svaka pjesma prerađena do neprepoznatljivosti spajanjem psihodeličnog ambijenta Porta Morta te plesnog potencijala i pjevnosti Spremišta. Porto je tako dobio atmosferu Spremišta i obrnuto. Pošto je tekst bio ogoljen na ponavljanje ključnih riječi i kratkih rečenica, ritam konstantan, a ambijent mističan, cijeli je repertoar zvučao kao velika partijanerska mantralica. Na bini ih u nijednom trenutku nije bilo manje od 9. Kao i prošli put, dvorana je na njima bilježila vrhunac kapaciteta i aktivnosti po podiju, tako da se ova neočekivana stilska travestija pokazala punim pogotkom. Usudio bih se reći da je ova fuzija zvučala bolje od obaju bendova pojedinačno, pogotovo bolje od Spremišta. Nakon Portospremišta pola se dvorane zaputilo kućama, pa su posljednji bendovi opet svirali pred onom početnom brojkom od 80-ak ljudi. Sfumato

Novo ime Jeboton ansambla pružilo je publici zavodljivi funk rock kojima se groove iz muzike cijedio na udove rasplesanih posjetioca lakoćom pretakanja vina iz bačve u flašu pomoću lijevka. Mislim da se ovoj rečenici teško može išta dodati kako bi opis benda i atmosfere bio potpuniji. A i nažalost sam propustio pola benda jer je konobarici trebalo metar dana da prikopča na točionik novu bačvu najjeftinije pive koju sam naručio. Hren

Velika količina bendova lako iscrpi ljude bez obzira što su im nastupi kraći. Da je Hren bio treći bend večeri uz duplo dulje nastupe prethodna dva, zacijelo bi se na njima bilježio vrhunac posjećenosti. Ovako im je kao sedmima po redu, a tek drito nakon ponoći pripala nezahvalna uloga da nastupe pred polupraznom dvoranom. Ipak, ljudi u žiži podijskih zbivanja nipošto nisu pokazivali znakove umora. Štoviše, divljali su više nego na svim prijašnjim bendovima obijesno crpeći zadnje atome snage. Svako malo je na tupa-tupa dijelovima izbijao pogo, pogotovo kada su nekoliko puta kao luđačku mantru ponavljali brzu stvar s karikiranim growl vokalima.

Kad smo kod poga, dopustite mi malu digresiju činjenicama koje sam samo za vas osobno empirijski provjerio. Ako želite spoznati da li je pogo koji izgleda brutalno zaista takav stanite se u sredinu poga. Ako vas nitko ne pobere, nego ostanete u centru manje-više netaknuti to znači da je pogo centrifugalan i da veće šanse za opstanak u njemu imate ako stojite u sredini. Brutalan pogo ima centripetalna svojstva što znači da ćete iz njegovog centra biti brzo odbačeni u stranu. Centrifugalni tip je na koncertima mnogo češći, a centripetalni se uglavnom može doživjeti na hardcore svirkama kada tetovirani i ispirsani krkani od 100+ kila dižu u zrak laktove i high kickove.

Bilo kako bilo, Hren su svoj punk rock s besramnim primjesama svega i svačega odradili na vrhuncu raspoloženosti i uz nekoliko biseva (za što su jedini kao zadnji bend imali vremena, jer nije bilo bojazni da produženim setom uskrate iduću grupu) priveli rođendansku feštu kraju ostavivši u ustima posjetitelja sladak okus poput čokoladne torte na kat.

Zaključak

Ne, to nije ime osmog benda večeri, iako se ne bi začudio da se neki budući jebotonski bend upravo tako nazove. U odnosu na prošlogodišnju, ova Jeboton fešta je pokazala da su bendovi iz kolektiva svježiji, uvježbaniji i bolje raspoloženi nego ikad. Broj ljudi je bio otprilike isti kao u KSET-u samo što je tamo bilo gužvastičnije zbog manjeg prostora. Delirij publike je prošle godine bio u prosjeku nešto veći, iako su u Vintageu pojedinačni trenutci divljanja znali nadići razmjere prošlogodišnjeg ludila što se ponajviše može zahvaliti većem prostoru za izražavanje na podiju. Tako smo se npr. uspjeli tijekom jednog od posljednjih bendova spojiti u vlakić s tridesetak vagona i provozati se na 5 minuta diljem podija.

Izgleda da Jebotonu publicitet nije porastao od prošlog puta što su vjerojatno očekivali odlučivši se iz KSET-a preseliti u višestruko veći Vintage. Vjerojatno se ni ne trude puno oko ekstra promocije s obzirom na boli-nas-kurac pristup. Tko si da ime Jeboton taj u startu lansira odjeb mainstream medijima, ali zato si nikako ne može Terapiju skinuti s kurca. Ali unatoč promociji ograničenoj na fejzbuk, portale, oglasne ploče studentskih domova i usmenu predaju, uspijevaju konstantnih dvjestotinjak ljudi zadržati kao vjerne posjetitelje kolektivnih fešti. Budućnost će pokazati da li im je to maksimalan domet ili se publika ima potencijala širiti van granica samodostatne (iako istini za volju dosta široke) ekipe frendova i poznanika.

ognjen bašić // 15/04/2016