Himnu "Kad se male ruke slože", koja je u zadnje vrijeme (s razlogom!) popularnija nego ikad, vrlo lagano bih mogao prebaciti i na koncert koji se par sati poslije velikog prosvjeda dogodio u KSET-u. Naravno da dodirne točke između spomenutih doglađaja ne postoje, ali spomenuta Arsenova pjesma baš mi paše da ujedinim neobičnu skupinu Lean Left, čiji članovi dolaze iz Nizozemske, Norveške i SAD-a. Za one koji su slabije upućeni u bend, Lean Left čine: Paal Nilssen-Love (bubnjevi, Norveška), Terrie Hessels i Andy Moor (gitare, Nizozemska) i Ken Vandermark (saksofoni, SAD). Ta šarolika skupina posjetila je Zagreb i u KSET-u održala koncert koji definitivno spada u kategoriju najboljih jazz koncerata održanih u KSET-u. Što je to toliko magično bilo na ovom koncertu? Prije svega, kreativna sloboda koju ovaj četverac bez kormilara stvara. Teško da se u njihovoj glazbi može naći nekakva jednostavna harmonična poveznica, niti se Lean Leftovci trude uljepšavati glazbu. Ali, kad su na pozornici, jednostavno vas tjeraju da se predate njihovoj glazbi i zaplešete nekim razbijenim ritmom.

Rokersko alternativni dio benda čine gitaristi legendarne nizozemske skupine The Ex (i danas aktivni, a sviraju od 1979. godine!), koji kroz svoju glazbu imaju svu potrebnu kakofoniju kakvu je nekad New York nosio kroz No wave scenu, ponajviše utjelovljujući duh kultnih DNA. Na pozornici su bili divlji i neobuzdani, kao da su tek jučer krenuli u glazbeni pohod, u kojem se moraju svakom dokazivati. Glazbeno koketiranje između dvije gitare dovedeno je do savršenstva, a tonovi koje stvaraju nisu nimalo oslonjeni na standardne gitarističke riffove, već na solo pikanje i potragu za neobičnim tonovima kojima se trude doslovno izvući dušu iz svojih gitara. Između njih dvojice je bubnjar Paal, kojeg sam doživio kao premosnicu između avantgardno rokerske struje i jazz forme. Trudio se razbiti ritam do atoma, a kad to postigne ide u nova istraživanja, kopajući još dublje na protone i neutrone! Malo povučen bio je saksofonist Ken, koji je veliki ljubimac zagrebačke publike i međunarodni rekorder po broju održanih koncerata u KSET-u. Inače, Ken je jedan od onih saksofonista koji je uvijek spreman na nešto novo, a iako je mogao doživjeti i puno veću popularnost (poput kolege Davea Douglasa), uvijek se trudio odhrvati bilo kojem obliku komercijalnog zova. Njegovo sviranje saksofona je apsolutni vrhunac današnjeg avantgardnog jazza, u kojem se sve svodi na imanje muda u istraživanju novih glazbenih vrhunaca. Dečki na koncertu nisu puno pričali, a što se mene tiče nisu ni trebali, kao da su htjeli da glazba govori umjesto njih, što se i dogodilo. Ali atmosfera je pozitivno rasla iz pjesme u pjesmu čije naslove ne znam, ali to kod instrumentalnih obrazaca nije ni potrebno, tu se sve svodilo na uživanje u kušanju tonova. Iako klub nije bio totalno krcat, bio je ugodno ispunjen. I malo bilo reći da je postojala kemija između između benda i publike. Uživajući u koncertu, po ne znam koji put mi je žao što u Zagrebu nema više free jazz koncerata, jer publike za takvu slobodniju formu jazz izražavanja definitivno ima. Zato još jednom velika pohvala i organizatoru (Žedno uho i ZEZ), koji su nam doveli ovu poslasticu. Posebno jer su Lean Leftovci dan nakon Zagreba imali koncert u Moskvi, a već dan nakon Moskve sviraju u Bergenu u Norveškoj. Pitao sam se, o još se pitam, otkud im snaga da svaki koncert, obzirom na put koji moraju prevaliti između dva grada, odrade na visokom nivou, ali vidi se da je u njima primarna, banalna i iskrena, ljubav prema glazbi. Zato im još jednom hvala, jer je bilo evidentno da su se jednako opustili kao i mi u publici. Dokaz tome su i dva ili tri bisa, a da se pita publiku, svirali bi nam do jutra.

jura // 03/06/2016