Trebamo bajke. Možda toga nismo ni svjesni jer nas svakodnevica često melje i nemilosrdno troši, ali bajke su nam prijeko potrebne. Jurimo za novcem, vjerujemo samo u ono što vidimo, opterećeni smo stvarnošću i za sve tražimo znanstveno objašnjenje, robovi smo vlastite racionalnosti. Tako smo produktivniji, ali manje sretni. Manje zaigrani, manje veseli, manje djetinjasti. Ne vjerujemo u čuda. Zato trebamo bajke, da nas podsjete da su čuda nekad ipak moguća.

U božićno vrijeme bajke trebamo više nego inače. Sve oko nas želi izgledati čarobno i naša najčešća reakcija je cinično pitanje koliko ti ulični ukrasi koštaju gradski proračun. Ili zdvajanje nad nemogućim gužvama. Ismijavanje konzumerizma i zgražanje nad činjenicom da se ljudima može prodati sve, baš sve, samo ako je upakirano kao božićni dar. Teško je u takvim okolnostima osvijestiti čaroliju, sve ono što nas okružuje daje nam previše meta koje je previše lako pogoditi, sve oko nas s lakoćom izvlači najgore iz nas. I onda odjednom shvatimo da je i taj bog zapravo astronaut i da su bajke lijepe. I da ih trebamo. Pogotovo u blagdansko vrijeme. Trenutno se to čini predaleko jer nas ljeto maltretira svojim vrućinama, ali to nije poanta ove priče.

Trebamo nešto što će nas podsjetiti da je život više od zarađivanja i trošenja, nešto što će nas elegantno vratiti u djetinjstvo kada smo vjerovali u stvari koje su nam danas smiješne, nešto što će nam konačno potvrditi da biti naivan i biti glup nije isto. Naivnost može biti plemenita, glupost je samo tužna. I opasna, ali to je neka potpuno druga priča. Jednu od takvih bajki koja savršeno ispunjava sve ove zadaće, prije nešto više od jedne decenije, započeli su Irci iz Wicklow countyja. Naime, braća Kinsella, Torsten i Niels su s prijeteljem Lloyd Hanneyem osnovali su bend i prema citatu iz hororca Nightbreed nazvali se God Is An Astronaut. Odlučili su se za instrumentalnu glazbu čiju okosnicu, htjeli ne htjeli, predstavlja post rock. No, osim tog skeleta koji se obično koristi za instrumentalnu glazbu s naglašenim gitarama, svoje su mjesto pronašli u okvirima progresivnog i space rocka. Nešto kasnije, pridružio im James Dean koji ih je odvojio od klasičnih post rock šablona - gitara, bas i bubanj - i upotrijebio klavijature kako bi osvježile tu konzervativnu shemu zbog koje je priča otišla u potpuno drugačijem smjeru. Ako se mene pita u onom božićnom. Možda zbog svih tih silnih lampica. Ne znam. Možda i u post božićnom raspoloženju s obzirom na žanr. Stvarno ne znam. Ali su mi definitivno bolje sjeli u tom nekom blago depresivnom razdoblju nego ovom ljepljivom. Ekstaza je ishlapila njihovim drugim dolaskom iako nisam nikad potpuno odustala od tog benda. A budući da su u znaku prošlogodišnjega Helios/Erebus albuma i ovog puta svoje svemirske instrumente usmjerili prema našim krajevima, odlučila sam ih još jednom pozdraviti.

Koncert su otpočeli predivnom Beutiful Decay melodijom gdje se uz klavijature po putu pridružuju i drugi instrumenti pa zvučnu sliku u tom svemirskom prostoru čine raskošnom i zamamnom što se činilo kao odličan intro za Big Powder. U diskografskom presjeku od petnaestak pjesama teško je zadovoljiti svačije uši, a sada već s tradicionalno izostavljenom projekcijom (2:5) trebalo je uložiti duplo više truda da upotpuni taj cjelokupni dojam.

Jednostavni light show brzo se uklopio s Echoes i Showfall simbiozom svojevrsnog egocentrizma nazvanog po bendu God is an Astronaut da bi s Vetus Memoria ušli u nešto nama bliže samkije. Moram priznati da su novim albumom samo učvrstili svoju poziciju na sceni, a budući da su im pjesme bez vokala i gitarističkih solaža, brzom promjenom tempa unutar jedne pjesme mijenjaju raspoloženje nekoliko puta. Worlds in Collision je dala cijelom koncertu neku drugu dimenziju baš kao što je album s kojeg dolazi - Age of the Fifth Sun - obilježio njihovu diskografiju. Helios/Erabus je prema nazivu turneje označila polovicu koncerta, a potom su se svojim lebdećim gitarama iznad čvrste ritam sekcije kronološki vinuli s početka kraja s From Dust To The Beyond prema Fragile.

Centralia je ponovno bacila svjetlo na prošlogidišnje izdanje pa se je Forever Lost savršeno smjestila prije nego je Agneya nesretno završila. Nisam baš bila potpuno sigurna o čemu je riječ kad se astro-tim demonstrativno pokupio s pozornice. Prvo sam pomislila kako se radi o bisu, ali su se u međuvremenu vratili sami uz objašnjenje kako ih nekolicina pijanih konstantno dekoncentrira svojim divljanjem po zvučnicima. Razumljivo. Svaka budala ima svoje veselje. Mene dekoncentrira i kad nekom vibrira mobitel u knjižnici. Bio je to možda najspontaniji bis, ali mislim da je ipak bio. Unatoč svemu, nastavili su dalje s Red Moon Lagoon i Suicide by Star. To su pjesme koje imaju sve atribute onih pjesama koje obilježe čitave generacije, uvuku se negdje pod skalp i, kao glazbeni madeleine, godinama poslije na svjetlo sjećanja izvlače neke užasno drage dane. I patetiku potpune predanosti, bezuvjetnog jamstva, i kombinaciju melodije i žestine, prljave struje i nježne akustike i, najvažnije, onaj light show koji razgrće sve pred sobom, podebljan božićnim lampicama. Ako sve skupa možda u nekom trenutku i graniči s kičem, demantiraju ga ili opravdavaju iskustva vezana uz te pjesme, iskustva koja u biti sama po sebi nerijetkom graniče s kičem.

Zodiac je obilježio bonus koncerta. Simbolično. Ali jednostavno. Sve je tu jednostavno. Sve je decentno. I glazba koja prati stvari i pojave tijekom života, a koje ne možemo izbjeći i prema kojima se nekako moramo odrediti. Prema svim bićima, stvarima i pojavama koje se defiliraju ovom pjesmom možemo se odrediti ovako ili onako, mogu nas opterećivati ili ih možemo uzeti zdravo za gotovo. Možemo ih propitivati ili im se možemo smijati, one predstavljaju život sam, sve ono što ga čini. Sve ono što se čini nevažno i usputno, ali bez čega života nebi bilo. Zato možda u bajke treba vjerovati. Čak i onda kada nije Božić.

veda // 16/07/2016

> vidi sve fotke // see all photos