Iz zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama su izvijestili da potres nije izazvao materijalnu štetu u glavnom gradu Hrvatske.

Naime, jučer u 21 sat i 30 minuta dogodio se umjeren potres koju je izazvala brazilska magnituda zvana NervoChaos s epicentrom u zapadnom dijelu grada. Nedugo nakon toga, u točno 22 sata, podrhtavanje tla se ponovilo, doduše puno jačeg intenziteta pa je epicentar lociran na potezu AKC Attack. Bila je to njujorška magnituda zvana Incantation.

Zapravo, prvi udar je bio predviđen u 20 sati, ali se on nije dogodio pa se ispod neba obasutog brojkom dvadeset pet okupilo nekoliko znatiželjnika da visokim decibelima ispitaju ionako već krhke temelje.

A priča ide ovako...

Dakle, kad sam prilazila Mediki očekivanja su mi bila minimalna. Usud nas je bezobrazno propustio. Iako imam dojam da je to nekako postala činjenica a ne nesretan slučaj, moram priznati da je kod ovakvih koncerata uloga predgrupe redovito marginalna pa se možda zato nisu usudili zadati taj početni udarac.

Ne znam.

NERVOCHAOS

Kako uvertira nebi bila preduga, odmah prelazim na stvar. Sjedili smo vani i pijuckali pivo. Ekipice su bile raštrkane ovisno o temi konverzacije. Sve je izgledalo prilično opušteno. No, nisam ni trepnula a prvim taktovima The Harvest dvorište je opustošeno. I ja sam povodljivo potrčala unutra kad je krenula Man Under Siege da potpomognem opsadi poredanoj ispred stagea koja se dvoumila oko napada. Budući da sam se pokušala diskografski opskrbiti neposredno prije koncerta pa mi je opus NervoChaosa bio donekle poznat, moram priznati da mi je bilo prilično teško povući crtu između pjesama. Istoimena stvar s prvog albuma je bila jedna od rijetkih u koju sam bila potpuno sigurna. Zato mi je drago da su je izbacili davne devedeset i šeste jer nakon dvije odvaljene decenije to zaista nebi imalo nikakvog smisla.

Iako su nedavno napravili rigorozne promjene u postavi. Sad imaju i ženu čije je umjetničko ime Cherry jer nije mogla pobjeći od utjecaja heavy metala koji je iskovala po brazilskim bendovima. A čini se kao da su joj dali i neka prava jer opasno hejta na pjesmi For Passion Not Fashion. Premda mi cijela stvar ne zvuči baš obećavajuće. Više kao neki tinejdžerski pomodni krik. Iako vjerujem da bi sve skupa trebalo ići u nekom potpuno drugom smjeru. Najverovatnije u onom ratnom ako u obzir uzmemo All-Out War.

U nekom trenutku je i moj fitilj pregorio pa sam razrađenom From Below Not Above strategijom krenula u mosh.

Inače, bend je očito prošle godine napravio generalku u postavi pa je glavnu riječ a bome i gitaru preuzeo Lauro Nightrealm. Taj je pak promijenio toliko kvazi sotonjarskih bendova i naštancao demo albuma da ga ne mogu više shvatiti ozbiljno. Ipak, njegova dosljednost i odlična tehnička izvedba uvjerili su me u ozbiljnost cijele stvari. Odlično raspoloženje i volja su ono zbog čega mu nepobitno priznajem sav taj trud. Mighty Justice!

Mislim, postoje od devedeset i šeste! Dakle, rođeni su da svakog metalca razbacaju To The Death! Iako mi je pomalo smiješna ta Total Satan spika, ali okej. Iskreno, i ovaj basist, Thiago Anducias, im je pomalo urnebesan. Taj je pak malo dolazio pa malo odlazio iz benda. Očito kako mu se prohtjelo. Čak je prije deset godina sudjelovao u snimanju Quarrel in Hell albuma s kojeg, doduše, nisu odsvirali nijednu stvar. Ali koga briga.

U biti iza cijele Shadows od Destructin priče stoji Eduardo Lane i ponosno vidi-me-kak-imam-jeben-bend drži palice u svojim rukama. I sad bez zajebancije, čini se da jedno on u tom bendu zna što hoće jer Pazuzu Is Here! Boo-hoo!

Ne znam, možda me sve to skupa podsjeća na metaliziranu verziju latino sapunjare jer najiskrenije nemam blage veze tko tu pije, a tko plaća. A možda je samo riječ o nezahvalnoj poziciji predgrupe. Pure Hemp!

INCANTATION

Ok, kako napisati ostatak recke kad ostaneš bez teksta?

Mislila sam da se ovo nikad neće dogoditi jer mene fakat teško ostaviti bez teksta. Iks de. Ali eto, kad su ti očekivanja svedena na minimum očito dobiješ puno više. Dakle, ako ste slučajno pomislili da ste u dvadeset pet godina nekog benda vidjeli apsolutno sve - e, onda niste vidjeli Incantation.

Nažalost, prije devet godina nisam svjedočila njihovom pohodu na Zagreb jer očito u nekoj post-depresivnoj fazi nisam imala pojma gdje sam šuplja pa nemam paravan za usporedbu s domaćeg terena, ali su mi članovi benda dobro znani iz inostranih ekspedicija i nekih potpuno nepovezanih priča.

Taman sam zakopčala šlic kad sam čula prve taktove Carrion Prophecy. Jebiga, stisnulo me ono pivo pa sam trčećim krakom uletila u intimni pakao i doslovno ušla u bitku bez razmišljanja. Atmosfera je općenito dovedena do usijanja dok se auditorij klizao po vlastitom znoju. Odavno nisam vidjela ovakvu podršku bendu. Očito na njihovu svirku nitko nije stigao slučajno pa je u dvorani bilo dovoljno mjesta za sve prijatelje i ljubitelje te iskonske kvalitete. No, unatoč tome sam već do sljedeće Ethereal Misery tukla sam za molekulu kisika. A onda se netko konačno sjetio da postoje ventilatori pa sam do kraja koncerta zauzela poziciju ispred lijevog gitarista. Prokleto me zanimalo kako zvuči Sonny Lombardozzi jer ga u metalnoj enciklopediji još uvijek nisu ažurirali kao revitaliziranog člana. Nadalje, lako se može zaključiti kako Incantation voli pomicati egzistencijalne godine zbog sve češćih jubilarki pa zapravo nisam na čisto s tih dvadeset i pet godina čega (?!) jer ako uzmemo u obzir da je Rehearsal Demo moje godište onda ga je očigledno prerastao. U tom rođendanskom deficitu snimili su komplicaiju isključivo namijenjenu zemljama najstarijeg kontinenta simboličnog naziva XXV pa je i taj povijesni trenutak zapečaćen s Obelisk Reflection.

S Nocturnal Dominium osjetio se pozitivan stav članova generalno. Susretljivi su. Opušteni, uigrani, energični ali onako prirodno - ne usiljeno. Profesionalni i temeljiti. Nisu umišljeni, ne gledaju publiku s visoka, ne razbacuju se suvišnim riječima, gestama i pokretima. Sve je na mjestu. Njihova je veličina skrivena u njihovoj skromnosti jer im nije stalo do slave na isti način kao drugima. Uzimaju je kao nešto što se usputno može dogoditi, a i ne mora. Zato glazbenike poput Johna McEnteea možemo zvati roditeljima, ne samo death metala, nego svojima jer ekstazu koja je krenula s Deliverence of Horrific Prophecies doživjela sam samo onog dana kad je sedmi be krenuo na maturalac. I dok sam kosom prešamarala najmanje petoricu, jednoiposatna svirka bila je presječena na pola s Once Holy Throne. Osvježavajuće je vidjeti ovako opušten metal bend koji svojim žurnim rifovima maršira prema kratkoj eksploziji Dominant Ethos. Obično su to neki smrtno ozbiljni i mračni tipovi s krizom identiteta koji mrze cijeli svijet. Mislim da je presjek od dvanaest pjesama premalo da prikaže dvadeset pet godina staru karijeru u punom smislu, iako mislim da je Incantation imao podjednak fokus na svim fazama. Kyle Severn i Chuck Sherwood su bili savršeno usklađeni u svakom trenutku. Ritam sekcija se odlično nadopunjavala s gitarama, a oni spori i tromi tonovi su se skladno prelijevali u one brže i energičnije. Vanquish In Vengeance! Mislim da je svaka glava odobravala The Ibex Moon. I dok im uporno želim pronaći neku mrlju u karijeri jer vjerujem da će sutrašnji izvještaji iskakati iz pašteta s dosadnim superaltivima o najjebenijoj svirci u univerzumu, stvarno ne mogu pronaći nijednu. Krenula je Impending Diabolical Conquest i tu mi se prekida misao... svojoj najdražoj "pacijentici" otela sam glavno oruđe i uredovala na Nocturnal Kingdom of Demonic Enlightenment. Jbg, bolest ne pita.

Iz nekog skromnog mađijaškog iskustva znala sam da će se vratiti sa samo još jednom pjesmom. Bila je to Profanation s kojom ću i ja konačno privesti ovaj tekst kraju. Doduše, uspjela sam nadrobiti mnogo toga za nekoga tko je ostao bez teksta. Ali kao što rekoh...

veda // 26/07/2016

> vidi sve fotke // see all photos