Obijajući pragove klubova s pank štalom, a donekle i metal havarijom na programu pohodim meni poznate i drage bendove ili barem iole slušljive s idejom da će mi njihova muzika biti predvidljiva s ciljem pružanje zvučne podloge za tulumarenje s još gro ljudi koje znam, dok događaji poput ovoga spadaju u kategoriju otkrivanja novih terena kako muzički, tako i socijalizacijski. Idući na takve evente, računam da u publici možebitno neću nikoga poznavati, ali da će muzika biti dovoljno zanimljiva i nesvakidašnja da to kompenzira. Točno to se dogodilo na koncertu Slim Cessna's Auto Cluba prošle subote u Tvornici. Bend je brojao više ljudi nego što sam ja detektirao poznatih lica među 200-injak publikanata. O muzici i atmosferi, čitajte u redcima koji slijede. Da, SCAC su zaista nesvakidašnji fenomen glazbe koja odolijeva potrebi kategorizatora za opisom stila u dvije riječi. Ovo nije ni country, ni blues, ni gothic rock, ni gospel, a opet je sve to skupa, pa čak i više od toga. Basist i bubnjar dižu muziku u rockerske tenzije, klavijaturistica/pedal steel gitaristica je zadužena za gothički dio, dok je gitarist u nekom eksperimentalnom blues fazonu. I prateći bend je sam po sebi galerija osebujnih likova za koje ti nije jasno što ih je spojilo te izgledaju kao da bi se potukli ako padne ijedna pogrešna riječ, a kad tome dodamo pjevački duet u kaubojsko-motorističkim odorama, dobijamo freak show par ekselans u najboljem smislu te riječi. Interakcije između Cessne i Munly-ja tijekom izvedbe odaju dojam da nisu samo dobro uvježbani performeri, nego čak i ljubavni par. Munly se ipak većinom drži bine (povremeno i bendžom davao country prizvuk bendu), a Cessna većinom ne. Potonji se u više navrata prešetavao publikom s mikrofonom, pružao nam ruke i tomu sličnim se gestama trudio doći u izravni kontakt sa slušateljstvom. Ipak, i dalje je ostavljao dojam prilično dalekog i suzdržanog lika koji uspješno krije svoje traumatične tajne, ali zrači i mudrošću čovjeka koji svaki dan živeći od cestovne rute do rute širi neko svoje uvrnuto evanđelje. Koliko god mu muzika i lirika bile pune detaljnih slojeva, toliko više čitavu priču jače mistificira, nego što ju otkriva. Izgleda kao da ima mnogo toga više za reći nego što mu stane u pjesme, jer ako nam otkrije previše, morao bi nas ubiti. Njegov vjerni wingman Munly pak živi u nepreglednom svijetu čudnovatih neuroza, ali na neki polušizofreni način odaje dojam čovjeka razborite intuicije. Da vidite ovu šestorku kako hoda ulicom u formaciji Smogovaca, ne biste oklijevali izbjeći bliski kontakt očima i maknuti im se s puta. Da ih spazite u kafani, produžili biste do iduće, jer bi vam izgledali kao oni sablasno mirni likovi koji na vama nepoznati trigger mogu planuti i porazbijati pola birtije. Ipak, na bini obavijeni velom svoje čarobne muzike izgledaju kao da imaju poštovanja za svakoga, a strah ni od koga. Kao da ni puža ne bi zgazili, a čovjeka bi samo ako ih bezobrazno provocira ili im se počne izmotavati za pare. Publika je nakon svake pjesme gromoglasno vikala, neki su im i tekstove znali, nekolicina ih je u prvim redovima bacila čagicu, a pozitivne emocije se nisu krile. To je sasvim dobar rezultat za tip koncerta na kojem očekuješ drvene Marije. Svirali su dugo, a za vrijeme dozivanja na bis se buksali u WC-u. Izašli su i odsvirali još nekoliko stvari među kojima i neke gospeloidne napjeve. Nakon što je kolektiv napustio binu, Cessna je ostao i otpjevao na karaoke neku poznatu stvar. Zvučala je kao jedna od onih po kojoj redovni gosti znaju da se kafana zatvara. Taj neobični i neočekivani potez je u nekih probudio izraze simpatije, a nekima potencirao još više upitnika nad glavom po pitanju cijele priče. Nakon koncerta sam se odmah uputio van u potrazi za idućom stanicom noćnog života. Nije Tvornica imala vibru koja bi me natjerala da ostajem na afteru. Postkoncertno je u tom Malom pogonu postalo nešto napeto i mračno, a nije više bilo benda poput Cessne da toj pustoši udahne nadzemaljsku ljepotu na kakvoj smo se talasali dobrih sat i po vremena. Hvala im što su došli. Kažite im da smiju slobodno opet.

ognjen bašić // 03/10/2016