Još jedna izvrsna, ali slabo posjećena metal atrakcija. Neposredno prije nastupa je Malom pogonu bilo svega pedesetak nestrpljivih fanova. Tako je nažalost ili na sreću Anna Moor imala dovoljno potrebnog prostora za sve aspekte svojeg nastupa. Naime, osim glazbenog dijela, nastup Anne Moor se satoji i od interpretativnog plesa koji se tokom cijelog nastupa odvijao na par metara kvadratnih ispred pozornice. O samoj Anni Moor se malo toga zna, u najavnom materijalu je bilo navedeno samo par kriptičnih poruka o nekakvom konceptu koji bi obuhvaćao cijeli život ili tako nešto, korisna informacija, ali prilično beskorisna što se tiče samog glazbenog izričaja ili što očekivati na nastupu uživo. Počelo je lagano sa čelom i flautom pa sam pomislio da se radi o nečemu nalik na Tenu Novak, ali ubrzo se ispostavilo da Anna izvodi vrlo pitki blues-soul, nešto nalik na Elle King, samo malo suzdržanije. Annu karsi odličan vokal i samouvjerena izvedba, a sama činjenica da u svojoj glazbi koristi klasične instrumente i interpretativni ples u svom nastupu ju odmah izdižu iznad svih ostalih sličnih izvođača i osiguravaju trenutnu prepoznatljivost. Nastup je bio dosta kratak, svega tri ili četiri pjesme, ali dovoljno da predstavi svoju jedinstvenu viziju iako bi u ovakvom obliku nastup više pripadao u neki kazališno-kabaretski milje. Manntra je u na početku svog djelovanja sa prvim albumom Horizont visoko poletjela, bila je agresivna promotivna kampanja, čak su se i spotovi vrtili na specijaliziranim televizijama, ali neki širi interes je izostao, slično je bilo i sa drugim albumom Venera. U međuvremenu je došlo do promjene članova, od trojca su postali četverac i odlučili su prikupljati publiku tzv. ručno tj. klupskim nastupima. To im ne bi trebao biti problem jer se radi o tehnički potkovanom bendu sa jedinstvenim izričajem u metal svijetu što nije mala stvar obzirom na jednoobraznost metal glazbe. Nova postava se brzo uigrala, bilo je to vidljivo već na uvodnoj Bijeli prah, a na sljedećoj Vili je Mali Pogon eksplodirao i tako je ostalo do kraja nastupa. Zanimljivo je to što pjesme variraju od od onih fantastično-mitoloških poput već spomenute Vile, pa Balkanske, Horizont, Monstruma itd. pa do onih prizemnih u kojima obrađuju međuljudske odnose poput Puta ili Nebitne. Iako se kreću na granici industrial-metala i folka, osjeća se i velika doza klasičnog heavy-metala, pogotovo u refrenima koji dosta vuku na Fates Warning iz zrele faze. Da imaju potencijala i izvan metala pokazuju odličan Mornar sa kombinacijom semplirane harmonike i akustične gitare i Duboko koja lagano ulazi u teritorij glam-rocka. Pjevač Marko Matijević Sekul ima odličan odnos sa publikom, ne afektira toliko i sad kada je oslobođen gitare, pokazuje zavidne vještine frontmena. Bio sam malo zabrinut kako će se semplovi uklopiti u sliku zvuka uživo, ali očito je sve što Manntra radi na najvišem mogućem produkcijskom nivou pa su se tako semplovi gotovo besprijekorno uklopili u zvučnu sliku, doduše to ubija spontanost, ali metal inače nije bio nikada sklon nekakvim improvizacijama. Onih stotinjak ljudi što je bilo su znali sve napamet, čak i novi singl Meridijan tako da nije nedostajalo zbornog pjevanja. Možda najveći razlog slabog posjeta Manntre, a i većine domaćih metal bendova je ne samo nedostatak scene već nedostatak samo jednog malo većeg benda koji bi služio kao lokomotiva koja bi mogla povući ostale. Tu i tamo se pojave neki koji generiraju malo veći interes (recimo Father ili Cold Snap), ali i to ostane samo na pokušaju. Izvođača ne nedostaje, publike ne nedostaje (vidljivo na svakom malo jačem stranom metal koncertu), samo se moraju nekako povezati. Budući je web prostor očito postao preraspršen, uporni live nastupi licem u lice postaju gotovo jedini način da se stvarno dođe do publike.

tomislav // 15/10/2016