Zagazili smo u čudna vremena. Vremena koja zbunjuju i vremena koja ne praštaju. Vremena kada koncerti u Attacku počinju gotovo u minutu točno. Doduše, i prošlih nekoliko radnotjednih koncerata satnica nije previše odskakala od zakazane, što je za posljedicu imalo fajrunt prije ponoći. Bit će da je dosegnut granični omjer posjetitelja koji sljedeći dan idu na posao prema onima koji idu na faks ili ostaju doma, ili smo sada dosegli nivo toliko žuđene uljudbe i napokon postali Europa. U svakom slučaju, sljedeći puta konzultirajte satnicu i shvatite ju ozbiljno kada planirate otići na gig u Mediku.
Međutim, za razliku od prošla dva koncerta u Attacku, ove je rosuljom ispunjene srijede uklonjena institucija stejdža pa je taj pametan potez automatski podignuo razinu interakcije publike i benova koji nastupaju bar pet puta. Posljedica istog je i dojam ispunjenosti kluba, a veća gužva znači veća prilika za šutku. Uz to, razlog veće posjećenosti vjerojatno je i to što su gosti iz Amerike i Austrije imali su lokalnu podršku. I to kakvu! Više o tome saznajte u nastavku.
Početak večeri ugrabili su The Celetoids, sada već stari znanci i doajeni Doomtown kuće, organizacije koja stoji iza cijele ove predstave. Čin prvi, scena 1: standardno odličan nastup tokom kojeg je nekoliko stvari bilo drugačije. Prva i najvažnija, došlo je do promjene u postavi, jer je umjesto dosadašnjeg gitarista (jednog od) bio novi gitarist. Koji je, uzgred budi rečeno, imao The Business majicu što je, moram priznati neočekivan ali, u srži, hvalevrijedan izbor garderobe. Ukinimo podsubkulturne okove! Jer se je to pank, reklo bi se u sjevernijim krajevima. Osim majice, nisam primijetio neku bitnu muzičku razliku, što je svakako plus. Celetoidsi su otprašili svojih desetak stvari sa Pupal Stage, s tim da su ovoga puta predstavili i nekoliko novih uradaka, na koje se, iskreno, ne mogu sjetiti vlastite reakcije. Bit će već prilike za podrobniju analizu. Uglavnom i osnovnom, neurotično tjeskobni garažni punk celetoida dobro je podgrijao prisutne i u nekoliko navrata ih naveo na omanje gužvanje u sredini gomile od kojih pedesetak posjetitelja, možda i više. Nekako mi se čini da je Must Be The Gremlins bio vrhunac njihovog nastupa, a na predzadnjoj se pjesmi (Kill The Sun ako se dobro sjećam) čak i zapogalo.
Čin drugi. Eke Buba. Po svemu sudeći novi miljenici zagrebačkog podzemlja. Ako još i nisu, uskoro će to postati. Ili bi barem trebali. Jer bez obzira na to iz kojih točno supstanci izvire njihova mutacija u speed punk'n'roll manijake, analiza pokazuje da je ta mutacija korisnoga tipa, s čim bi se, vjerujem, svi prisutni te večeri bespogovorno složili. Zametke takvog razvoja dalo se naslutiti ljetos u Klaonici, ali ovdje su rasturili, otprašili, odvalili, satrali i pregazili. Mislim da su odsvirali identičnu set listu kao i s novoizdanog Rat Bite, čak je i redoslijed bio sličan, ako ne i isti. Dekadentni proto-punk stav pomiješan s manijakalnom hardcore punk brzinom i gitarskog začina s puno bendanja žica i još više energije. Koliko god se ta riječ, energija, prostituirala u ovom ili onom značenju u javnom diskursu, new agerskim proseravanjima ili pogotovo u koncertnim izvještajima, Eke Buba je jedan vrlo vrlo vrlo energičan bend. Visokoadrenalinska zapaljiva smjesa koja je i prisutno društveno tkivo dobrano uzbibala. Pa vi sljedeći put nejdite na takav bend. Eke guba prije.
Čin treći. Vrijeme za teatar apsurda. Iz Clevelanda je stigao kvartet pod imenom Bad Noids. Iako sam od njih očekivao prilično dekadentan pristup, preslušane snimke pripadaju ovoj strani slušljivosti i koherentnosti. Pa ipak, samom je pojavom bend dao naslutiti da se spremaju na nešto, hm, recimo to tako manje konvencionalan pristup. Prvo, pjevač se Mike pojavio u crvenom vatrogasnom kombinezonu uvelike nalik na GSS-ove uniforme, kako je oštrooko primijetio jedan posjetitelj. Čupave kovrčave kose, s ćelavim gnijezdom na tjemenu i neobrijanog lica istog se časa počeo nadglasavati s publikom neartikuliranim glasanjem. Kada su počeli svirati postalo je jasno da će ovo biti raspad svakog smisla. Razvratni spektakl demencije (koji je, ako ikog zanima, otpirjao još prije početka koncerta ne našavši primjerenu publiku u dvorištu) i cirkus apsurda. Na provokacije iz publike, Mike se kreveljio, izvijao i radio svkakva čuda. Na primjer: stojeve na glavi, pokušaje break dancea, hodanjem iz čučnja i nekakve robotolike pokrete. Pa ipak, najpamtljiviji moment je bio kad je u jednom trenutku zapalio kosu što je isti čas zagadilo zrak kluba onim prepoznatljivim gustim smradom. Nalikovao je na GSS-ovca koji se jedne maglovite noći izgubio u šumi i isfrustriran tim ironičnim razvojem događaja počeo proklinjati šumske duhove na što su mu priutni uzvratili poziv i lišili ga razuma. Naučili su ga magijskim ritualima neke drevne, izgubljene civilizacije, civilizacije koja je postupno doživjela kolaps, civilizacije u kojoj su žitelji svesrdno molili da carica postane lažljiva vještica koja demokraciju uvodi bombardiranjem, a sve kako carem ne bi postao prljavi klaun smiješnog izgleda i krhkoga ali ogromnoga ega koji je nesposoban za ijednu koherentnu misao a da nije iskazana u valutnoj vrijednosti. Khm. Ok, priznajem, ovo je malo izmaklo kontroli. Znači Bad Noids. Iako su muzički dosta zanimljivi i pogabilni, na ovom je nastupu muzika zbog svega navedenoga bila u trećem planu tako da nema previše smisla pričati o tome. Nastup Bad Noidsa je bio bliže nekom neodadaističkom performansu nego muzičkom koncertu, što ne znači da nije bio zabavan.
Čin četvrti i završni. Death Row Groupies je trio iz Beča sastavljen od dvije djevojke na gitari, basu i vokalima i jednog bubnjara. Navodno su već svirali u Zagrebu nedavno, ali nisam tada bio prisutan. Ne mogu reći da mi je nešto posebno žao jer mi nekako nisu baš najbolje sjeli. Možda sam prevelika seljačina za takav izričaj, ali nekako su mi zvučali preeksperimentalno za moj ukus, s nesumnjivo velikom energijom i željom, kao i s pamtljivim scenskim nastupom i interakcijom, ali taman kad bi na momente započela neka dionica koja mi se imalo dopada prekidaju ju kaotičnim iživljavanjem s kojim se, eto, nikako nisam mogao poistovjetiti. Odgovorna odluka da se držim umjerene konzumacije opijata te večeri zasigurno je bila važan faktor takvog dojma, ali nekako su mi se činili mrvicu isforsirano. Svejedno, dio ljudi je uživao, a naučio sam i da "zugabe" na njemačkom znači bis. Čuvši kako ekipa to uzvikuje, mislio sam da viču na kajavštini "cugame, cugame". Na zugabeu je pjesma taman počela nalikovati na Discharge ali je opet otišla negdje daleko, negdje gdje nisam na poznatom terenu. Možda tako i treba povremeno.
Kad podvučemo poslovičnu crtu, cijela je večer na kraju ispala jedan jako zabavan i pamtljiv koncert, na kojem, za razliku od nekoliko posljednjih, klub nije bio poluprazan i publika prestatična, s dovoljno raznolikosti i šarenosti da se za svakog tko voli ružnu muziku moglo naći ponešto.

joks // 22/10/2016