Kovanje teških metala prilično je dobro krenulo u jesenskoj koncertnoj sezoni. Možda čak i bolje nego prethodnih pet godina. Velika Rock Eksplozija imala je dan posvećen metalu, a Kneža je u Močvari pokrenuo "Metalizaciju", novi program za ugošćivanje domaćih bendova kojem se uskoro bliži treća epizoda. Vintage je ugostio Narednika Lobanju, ThroaTTwisteR i Pale Origins, Pentagram, a bogami i Moonspell. Ne bih se čudio da sam nešto i izostavio. Čak je i u Routeu bilo nešto domaćih thrash metal svirki, a u Tvornici nas nakon braće Cavalera i ovog koncerta čeka na zimu još svjetskih imena s metalnog trona. Da vidimo što nas je točno zadesilo u ovom susretu staroškolske metalne vrste.

Točno u 19:30 pedesetak ljudi je umjesto središnjeg Dnevnika HRT-a odlučilo pogledati australce King Parrot. Dečki prangijaju staroškolski death/grind s ponešto modernijih kontura u produkciji i riffovlju. Uživo su zvučali sirovije nego na snimkama. Prevladavao je zvuk dubokih žica, a i loše poštelan razglas je dao svoj obol mutnjikavom zvuku. Tehničkim smetnjama unatoč bend je vrhunski odradio pola sata showa. Nasilno, adrenalinski potentno i na mahove namjerno komično tek toliko da nam pokažu kako unatoč pozavidnoj uvježbanosti ne shvaćaju sami sebe preozbiljno. Baš onako kako je za očekivati od benda koji u svom opisu sadrži i grindcore. Prvo mjesto na tronu teatralnosti definitivno pripada vokalistu Matthewu Youngu čiji glas podsjeća na mješanca Corporate Deatha iz Macabre i divovske mutirane varijante australske papige po kojoj se bend i nazvao. Lik je gol do pasa šetao svoje JNA-style tetovaže i osrednje veliku pivsku škembu po bini, zalijevao publiku vodom i verbalno nas provocirao pokušavajući iz malobrojne publike iznuditi bilo kakvu žešću reakciju. Baš je bio onako prava Božesačuvaj Aussie seljačina u najboljem smislu te riječi. Ljudi su na sve to gledali sa simpatijom, ali ih je mrzilo da naprave ijedan pokret mišićem. I zaista, omjer uloženog i dobivenog je bio skoro pa obrnuto proporcionalan. Valjda je frontman i revoltiran tom činjenicom prije oproštaja od bine pokazao publici golo dupe. Ako mu to nije uobičajeni scenski mot, zasigurno nam je htio poručiti: "kiss my ass and go to hell!", kao što je Pišta nekoć pjevao u svojem lako prežaljenom izgovoru za hard rock bend zvanom Hard Time. Da su imali bolji zvuk i veću minutažu King Parrot bi lako zasjenili sve ostale večerašnje "face". Siguran sam da bi na nekom češkom festivalu grajnduštine poput "Obscene Extreme" prošli kao najsjajnije zvijezde. Pred utrostručenim brojem ljudi nastupio je Prong. Nagrooveani crossover thrash ove power trojke nije bio dovoljan razlog da se ljudi osjete pozvanim na partycipaciju. Izgleda da je zagrebačka publika u potpunosti prespavala Prongovih 30 godina karijere i 12 studijskih izdanja. I to je poprilično otužno. Primjetno je bilo i da se zvuk nije pročistio. Instrumenti su glasnoćom gutali vokale čime je bend malo izgubio na šusu iako se sa sviračke strane nije imalo ništa za prigovoriti. Čak je i frontman Tommy Victor nakon par pjesama djelovao kao da se pomirio sa statikom publike, pa se prestao truditi oko nastojanja da razbije atmosferu kazališne letargije. Evidentno je da je bend prošao underrated. Svakako zaslužuju veću predanost publike, ali izgleda da ih mobilna omladina ne puši, a starija ekipa kao da je na odvikavanju od ovisnosti o mosh pitu. Pošto vaš izvjestitelj nije vičan nabrajanju pjesama sa setliste, kamo sreće da je imao fotografa zahvaljujući kojemu nećete ostati zakinuti za taj oh-tako-krucijalan podatak: Kad je Exodus zavladao binom, prizor od 600 ljudi u dvorani nalikovao je svemu samo ne egzodusu. Divljalo se i borilo za kisik od početka do kraja, a mosh pit je poprimao sve veće razmjere. Bilo je bilo dovoljno da Steve Souza napravi krug prstom i rulja bi odmah formirala circle pit. To je otprilike jedino što bih pozitivno mogao reći o frontmanu, osim notorne činjenice da za svoje godine (52) dobro urla. Evidentno se više trudio oko vokala nego prošlog tjedna pet godina mlađi Max Cavalera. Ali frajer mi djeluje kao tip koji se pod svaku cijenu želi dopasti svima. Nuspojava toga je i da su sve njegove spike između pjesama uveliko isfurane i neuvjerljive. Iskreno se nadam da nitko osim dvanaestogodišnjaka ne puši te priče da smo najbolja publika ili da su u doba začetaka Bay Area Thrasha 80-ih koncerti izgledali baš poput ovog zagrebačkog. Mogu razumijeti da je na Balkanu u prosjeku ekipa luđa nego na sjeveru Evrope, ali zaista je bilo nepotrebno da nam toliko persira. Netko iz benda je očito propustio podsjetiti Souzu kako je izgledao koncert u Boogaloou 2011. kada je Exodus predvodila mrcina Rob Dukes. Tom koncertu nisam nazočio, ali legenda kaže da je tada ulazak u pogo bio opasan po život, da je upriličen najveći circle pit u Hrvata, da je tijekom stampeda srušena ograda kod ton majstora, da su ljudi padali po mikseti pa se koncert morao prekinuti i slično. Koliko god je Exodus uspio na koncertu postići vrhunac večerašnje atmosfere, izgleda da je to bila tek sjena nezapamćenom kaosu prije pet godina. Meni je osobno bend dosadio nakon 40 minuta, pa sam smatrao produktivnijim posljednjih 20 minuta provesti ćaskajući i pijuckajući u Malom pogonu. Priča se da sam propustio jedino wall of death. Kada su na red došli floridski velikani Obituary, na podiju je ostalo oko 500 ljudi što znači da je titula headlinera formalno ipak pripala Exodusu. Pošto je njihova muzika pretežito prožeta sporijim taktovima i mid tempo dionicama legitimno je bilo očekivati znatno manje krša i loma nego na prethodnom bendu, iako bi ljudi jedva dočekali neki "lijeni" tupa-tupa dio kako bi brže-bolje uskočili u pogo. Obituary je jedan od bendova koji je uspio odoljeti trendhoppingu ostavši potpuno dosljedan stilu kakvog su njegovali od početka karijere. 32 godine se drže jednostavnih kotrljajuće sporih riffova, a vjerojatno se čak i namjerno trude izbjegavati taj oh-tako-moderan-i-mrzak groove. Iako se formalno radi o death metalu, Obituary bi se zbog masivne sporosti vrlo lako mogao svidjeti ljubiteljima doom/sludge/stoner zvuka. Publika se zapravo i ponašala u maniri stonera na speedu i death metalaca na hašišu kombinirajući propeliranje kosom sa šamanskim bacakanjem. John Tardy je za razliku od Souze introvertni tip frontmana koji ne priča puno, pa imate dojam da je i van bine povučen i samozatajan tip. No čak se i bolje ponekad držati tako mistično i skromno puštajući samo muziku da govori, nego riskirati blamiranje forsiranjem kojekakvih kvazi-nabrijavajućih spika. Možda sada očekujete nabrajanje pjesama sa setliste, štopanje minutaže nastupa, podatak da li je bilo bisa i slično. Ali od svega toga smatram zanimljivijim dražesni kuriozitet da su Obituary i pasionirani ljubitelji mačaka, pa kada nisu na turneji bave se skupa sa svojim ženama vođenjem azila za mačke lutalice slikovito nazvanog "Metal Meowlisha". Vrlo zanimljiv primjer plemenitosti, pogotovo s obzirom da sam kao klinac slušao bezobrazne priče o stereotipu death metalaca koji tove mačke da bi ih zaklali i pojeli. I da, bilo je bisa iako zazivanje povratka i nije bilo pretjerano glasno. Kada se sve zbroji i oduzme, možemo reći da je koncert polučio solidan provod iako više u smislu uzdizanja nivoa opće metalne kulture, nego na način da je bilo ludo i nezaboravno. Sigurno je bilo bolje doći partijati na legende thrasha i deatha nego kod kuće grickati K-Plus čips i konzumirati lako internetsko štivo, iako će rijetko tko prepričavati gig kao spektakl za pamćenje. To svakako nije razlog za brigu i očajavanje, jer kako je krenulo s koncertima, bubnjići metalnih ušiju će u narednim mjesecima itekako potrebovati krpanje od novih hipersoničnih atentata koji slijede. Amon Amarth, Between The Buried and Me, The Dillinger Escape Plan i Mayhem su tek neki od njih.

ognjen bašić // 19/11/2016