Kažu da slika govori tisuću riječi, međutim nekako sumnjam kako bi ikakva slika mogla dočarati ono što se dalo vidjeti u četvrtak. Radi se o bendu S kim ja radim, svojevrsnoj supergrupi sastavljenoj od članova nekolicine perspektivnih zagrebačkih pank bendova. Kažem bendu, mada na momente nisam bio siguran radi li se o glazbenoj grupi, performansu apstraktnih umjetnika, klubu ljubitelja Normalnofobije ili pak o štićenicima odbjeglim iz lokalne mentalne institucije. Glazbeno to nije najinteresantniji bend na svijetu, što zapravo nije čudno s obzirom da dio glazbe radi osoba koja ne zna svirati niti jedan instrument. Performans s druge strane je jako originalan i nadasve zabavan, da ne kažem urnebesan. Ako u budućnosti vidite to ime na nekom plakatu, toplo preporučam da odvojite tih 15 minuta (koliko je valjda sve to i trajalo uz malo pretjerivanje s moje strane) i uveselite si večer. Jedina zamjerka mi je Marinova interakcija sa publikom koja, ako je usporedimo sa nastupima njegovog drugog benda B.T.K-a, je bila nekako troma. Spleen G, funk/jazz/rap vokalno - instrumentalna aktrakcija kako se nazivaju, relativno je mladi bend, no nimalo nepoznat zagrebačkoj publici. U pijanim razgovorima unazad nekoliko mjeseci dobio sam više puta preporuku da ih pogledam, te dojam kako je njihov nastup nešto što nikako ne bih smio propustiti. Sudbina je htjela da ih baš u četvrtak napokon i odgledam. Prije nego išta više napišem, htio bih napomenuti kako sam se jako trudio smisliti neki objektivni tekst da dočaram taj nastup, ali ne znam koliko mi je to pošlo za rukom. Da sam kojom nezgodom bio ispred kluba kada su počeli svirati, vjerojatno ne bih odmah primijetio da je počeo ikakav nastup. Osobno su mi ostavili dojam benda za kojeg ne znaš da li su počeli sa svirkom, ili je riječ o tonskoj probi pa stigneš otić van popit još koju. Najvjerojatnije je problem u meni te u mojoj apsolutnoj nezainteresiranosti za takav tip glazbe. Očigledno je kako su članovi iznimno glazbeno obrazovani, te to sve skupa zvuči vrlo ugodno, ali nikako mi se ne uklapa u atmosferu cjelokupne večeri. Da sam ih kojim slučajem slušao kao pozadinsku glazbu u nekom restoranu, ili kao neki jam session bend dok sjedim na livadi u hladu i pijem pivu, bio bih daleko više impresioniran.
Iz straha zbog eventualne deložacije, te uvjerenosti kako nitko tko klikne na ovaj report nije neupoznat sa Čudnoređem, nekako nevoljko pišem ostatak teksta.
Za Čudnoređe kao jedan glazbeni fenomen sam toliko uvjeren da ga ne treba posebno predstavljati da to neću ni učiniti. Njegove stvari naizgled znaju svi, od beskućnika koji me čeka ispred bankomata kad dođem plakati na stanje računa, do mog nerođenog djeteta u maramici koju sam hitio u smeće. Nego, znate ono kad bend ima promociju albuma, pa ste lagano razočarani jer niste još naučili u potpunosti nove stvari, i nadate se da će bend ipak odsvirati i "stare" hitove koje znate od riječi do riječi? E pa nešto tako, samo sasvim suprotno. Ne vjerujem kako je u Vinylu bila i jedna osoba koja nije znala tekst odsviranih pjesama, vjerujem i bolje od Ognjena. Moram primjetiti kako je spomenuti bio u nešto netipično nenasmijanom stanju, no publika je to i više nego nadoknadila. Razumljivo doduše, s obzirom na to kako mu je ovo bio drugi nastup večeri. Uopće ne sumnjam kako bubnjanje u ansamblu kao što je S kim ja radim iscrpi čovjeka, da ne spominjem eventualnu štetu po mentalno zdravlje. Za kraj, apsolutno moram još napomenuti kako je upravo Ognjen izgleda zaslužan za prvi pogo koji se ikad odvio u prostoru tog kluba. Kako i zašto, ne znam, ali mislim da dovoljno govori o atmosferi te večeri. (Rade)

terapija // 03/06/2017