Srijeda je. Pada kiša. Pod krovićem pogona Jedinstvo skupilo se desetak ljudi koji pušeći, pijuckajući i ćaskajući krate vrijeme do ulaska na koncert. Ali zato svakih 5 minuta čovjek po čovjek prolazi s kišobranom i ulazi u klub. U dvorištu Močvare čuo se glasni žamor, a oko 22:10 je naglo utihnuo. Naime, ljudstvo se naglo prebacilo u klub jer je koncert počeo. Močvara je puna ljudi od prvog do zadnjeg reda. King Khan and The Shrines su počeli sa svirkom. U 23:45 su završili. Bili su super, a mi smo se dobro proveli. Eto, to je izvještaj za one koji su veliki ljubitelji dobre glazbe, ali rade na dva projekta, u jednoj agenciji, u jednoj zakladi, vode tri firme, a četvrtu spašavaju od stečaja, pa ne stignu ni čitati o koncertima, a kamoli na njima biti, iako ih to ne priječi da na redovnoj bazi zasipavaju Fejs kišom #onokad statusa. Ako tebe, prezaposleni čovječe, zanima što se dogodilo između 22:10 i 23:45, a nije ti u međuvremenu pozornost uzurpirala vijest o tome tko su pobjednice prestižnog natjecanja Elite Model Look Croatia, čitaj dalje. King Khan je Indijac. Na binu je izašao u bijelom odijelu i plesnim cipelama izgledajući kao Elvis Presley iz Bollywoodskih filmova. Na početku se nastojao ponašati uglađeno, ali kako se nastup bližio kraju sve više se pokazivala njegova raskalašena strana ličnosti prigodno popraćena izmjenom sve ekstravagantnijih i perverznijih kostima. Njegov hrapavi vokal je nerijetko prelazio u vriskove koje je iz sebe izbacivao lakoćom šaputanja u tami. U nekoliko navrata je silazio u publiku kako bi direktno s fanovima podijelio radost muziciranja te performansom prodrmao prostor kojeg je publika navikla smatrati osobnom zonom samozaštite. Istu stvar je činio i kolega gitarist nakon što bi mu dosadilo komično stepdanceati po bini. Njega naoko nije bilo briga što svira, ali zapravo je sve itekako pogađao. I kad je davao publici da mu prčka po gitari, izabirao je za to trenutke kada nikakvo petljanje ljudi u gitarsku dionicu nije moglo naštetiti kompoziciji, već ju samo učiniti luđom i spontanijom. Bubnjar s dugačkom bradom je skulirani lik vikinške građe koji je izgledao kao bi radije prao blastbeatove s nekim skandinavskim black metalcima, ali mu je Khan ponudio dovoljno para da si kupi nove palice i plati režije, što je ovome bio dovoljan razlog da se zaputi na turneju. Klavijature su izgledale kao da ih je kljavar našao na tavanu, ali su zato zvučale bajkovito. Brass sekcija i bas su samo zvučali, ne mogu se sjetiti nikakvih highlightova radi kojih bi dotični svirači konkurirali za mjesto na tronu tetralnosti. Ako postoje ljudi-gušteri prilično sam siguran da je King Khan jedan od njih. Jer kako drugačije objasniti te nevjerojatne okolnosti spletom kojih je lik uspio s nekog kirbaja u multikulturnom Berlinu iste večeri upoznati i napiti trojicu trubača iz funk/soul benda, klavijaturista sklonom prog rocku, gitarista i basista koji su svirali garažni surf rock i šutljivog lika koji je slučajno zalutao u njihovo društvo, ali se nakon 8 pivi ispostavilo da svira bubnjeve. Idućeg jutra ih je sve onako mamurne i nikakve direktno s pijanke otfurao do svoje garaže te im rekao: "ja ću sada pjevati, a vi me pratite!". Nakon toga su opalili nadahnuti jam session kao da nema sutra dok nisu svi popadali s nogu od umora. King Khan ih je predvečer sve redom zalio vodom, nalupao im šamara da ih probudi te potom svečano održao sljedeći govor: "dečki, od danas imamo bend!". Dakako, svi su se složili. Khan je javio svojem dotadašnjem Elvis Real Tribute bendu da odmah dođu pokupiti svoje stvari iz prostorije i uselio novu škvadru. Počeli su s redovitim probama i usavršili se do te mjere da danas zvuče ovako kako smo ih imali prilike čuti u Močvari. Igrom slučaja ta priča nije istinita, ali nisam našao drugačijeg načina za objasniti vam kako je bend došao do stadija da danas zvuči točno tako kako zvuči. Prilično sam siguran da originalna priča o nastanku benda nije bitno drugačija od ove. Neću najodgovornije tvrditi kako je publika bila više kužerskog nego partijanerskog tipa, iako to nije daleko od istine. Ipak, granice između ova dva auditorijska tipa ličnosti su te večeri bile vrlo propusne, ponekad čak i pozvane na dijalog unutar iste osobe. Kod ovako osobenjačkog tipa muzike vrlo je teško pretpostaviti što se kome tijekom koncerta motalo po glavi i izmamljivalo sve te izraze lica u rasponu od blijedog gledanja do epizoda ushićene razdraganosti. Raspon publičnih reakcija je bio toliko heterogen i širok da je lako moguće da je koncert kralja Khana i njegovih ćivota nekoga ostavio čak i ravnodušnim. Umjesto zaključka korisno je znati da je nesumnjivo jubilarna i posljednja 777. riječ u izvještaju upravo OVA.

ognjen bašić // 09/06/2017