Sinoć sam otišao pogledati novu ekranizaciju romana Stephena Kinga "It" ("Ono"). Na samom početku filma, majka glavnog protagonista svira neku klasičnu melodiju na klaviru, dok se njegov mlađi brat suočava sa strahom od mraka spuštajući se u neosvijetljeni podrum. Sve što slijedi u idućih dva i pol sata propitkivanje je vječne Kingove teme suprostavljanja vlastitim strahovima kako bismo pobijedili čudovište. U Kingovim horor pričama ono je često nadrealno i izvanjsko, no impllicitno nas uči i kako se boriti s čudovištima koja se nalaze u nama.

Uvijek sam kukavica dok buljim u bjelinu word dokumenta i trebam početi prenositi vlastiti doživljaj viđenog/poslušanog/napravljenog. Mogu satima sjediti i vrtiti misli, rečenice, konstrukcije, osjećaje i ne pritisnuti vražju prvu tipku. Ne upiknuti tu inspiraciju, kojom odbacujem strah i nesigurnost u svoje postupke, i puštam doživljaju da se ispriča sam. Nekada prođu dani, prije nego inspiracija dođe neočekivano. I tako me "It" ponovno gurnuo prema Benjaminu Clementineu, njegovom klaviru i borbi sa strahovima. Za Benjamina Clementinea prvi puta sam čuo početkom 2015. od
Zdenke, koja mi je u jednom od naših nabacivanja novom glazbom, u svom neodoljivom stilu uz kratak opis "Nadobilje!", poslala youtube snimku Clementineovog "A take away show" nastupa. I stvarno je nadobilje poteklo. Jednostavno, minimalističko prebiranje po klaviru razlijevalo se prostorom knjižnice u kojoj je video sniman. Topao i dramatičan tenor, koji s francuskim naglaskom na engleskom pjeva o strahovima i nesigurnostima odmah mi je izazvao udivljenje i želju za daljnjim otkrivanjem tog izvođača. Zdenka je nakon nekog vremena emigrirala u Berlin.

"Najbolja stvar kod Trsta je Ljubljana, odnosno Kino Šiška", sažeo je svoj boravak tamo Antero, mladi znanstvenik iz Brazila kojeg je u Trst dovela želja za znanjem i poslijedoktorskim usavršavanjem. Priča je to koju je ispričala Jasmina, kojoj je Antero bio tršćanski kolega, dok smo se vozili prema Ljubljani i koncertu kojim je dvorana Kino Šiška započela ovu jesensko-zimsku sezonu. Njih dvoje su, kao i brojni drugi mladi ljudi, uputilo se u svijet u potrazi za znanjem i usavršavanjem i činili samo jednu od brojnih skupina migranata (što trajnih, što privremenih, što svojevoljnih, što prisilnih) dislociranih iz svojih rodnih krajeva.

Dvije i pol godine od mojeg prvog susreta s njegovom glazbom, Benjamin Clementine stiže u blizinu Zagreba, pa se brzo okupila mala ekspedicija za napuniti auto i uputila na koncert u Kinu Šiška u Ljubljani. Malo koncertno putovanje. U autu je bilo i dvoje bivših znanstvenih emigranata.

U nedavnom intervjuu za RTV Slovenija Benjamin Clementine je proces rada i temu svog novog albuma opisao putovanjima. Od malih svakodnevnih putovanja koja činimo pri odlasku na posao, do izvjesnih i neizvjesnih putovanja migranata, pa do života kao jednog velikog metaforičkog putovanja.

Putovanja, migracije, priče, Berlin, Brazil, Trst, Hrvatska, Ljubljana. Uzorak se pomalja, a naš put prema koncertu kojim Kino Šiška otvara novu sezonu dobija neki novi smisao. Kao što je svojedobno Antero iskusio, Kino Šiška je stvarno Sveti Gral ovdašnjih ljubitelja koncerata, u što se uvijek s zadovoljstvom ponovo uvjerim. Savršena akustika, prozračnost i za najveće gužve, čine svaki posjet posebnim doživljajem.

Rasprodana Katedrala, glavna dvorana Kina Šiška, potvrđuje trenutnu aktualnost ovog britanskog glazbenika, koji je nakon jednog albuma i niza efektnih youtube snimaka, postao "tražena roba". Ubacite tu još malo mitologije o Benjaminovom potucanju po ulicama Pariza i imate hajp. Svi su došli čuti lika koji nas je zadivio svojim efektnim klavirskim baladama i prepustiti se osjećajima pobuđenim njegovim zadivljujućim glasom, a koji zaziva francuske šansonijere poput Jacquesa Brela i Charlesa Aznavoura.

Međutim, koncert koji je uslijedio bio je malo drugačiji. U novom kontekstu angažirane umjetnosti, Clementine je svoj nastup angažiranim i zamislio. U ovom trenutku, teme koje ga zanimaju i glazba kojom ih nastoji prenijeti (prema njegovim vlastitim riječma), imaju samo jednu ulogu - barem malo popraviti štetu koju činimo ovom svijetu. I stoga je svoj nastup koncipirao oko novih pjesama, oko trenutne ideje. Starim temama identiteta, straha i tuđinstva, pridružuju se priče/pjesme o emigraciji, neprihvaćanju, nasilništvu i bullyingu. I potpuno novi koncept nastupa. Benjamin se na pozornicu popeo u mraku i sjeo na visoku stolicu pred koncertnim klavirom. Uobičajeno bosonog i neuobičajeno odjeven u sako i košulju (uglavnom svira samo s kaputom na golom torzu), nadnio se nad tipke stvarajući dojam svira stojećki. Ova poza, kao i ekspresivnost njegovog lica, pridonosili su dramatičnosti izvedbe novih pjesama, kojima je otpočeo koncert. Neobično je da svježi izvođač, koji se prvi puta predstavlja nekoj publici, izvodi većinom pjesme s neizadnog albuma. No istovremeno, ta svježina daje prostor i sigurnost da odbaci teret prošlih hitova, te vodi svoj nastup kako bi on želio. Ili barem pokuša voditi.

Na povišenom podiju iza Benjamina svoje pozicije zauzeo je tročlani bend obučen u plave kombiezone: ritam sekcija i klavijaturistica za elektroničkim napravama i električnim klavijaturama. Iza benda poredalo se pet pratećih vokalistica u bijelim kombinezonima, koje su, uz pjevanje, ekspresivnim plesnim pokretima pridonosile dinamici cijelog koncerta. Ovakav raspored izvođača na pozornici, uz stalnu igru svjetla i sjene stvorio je teatralni doživljaj cijelog showa.
Za razliku od starih klavirskih stvari, kojih u prvom dijelu kocerta uopće nije bilo, u novim stvarima, klavirske melodije podebljane su efektnim bubnjanjem, isprekidanom bas linijom i nenametljivom elektronikom. Ovaj avant-gardni pop, sa stalnim izmjenama dinamike i ritma, usidren je oko Benjaminovog zadivljujućeg tenora, koji često profinjeno prelazi i u falsetto ili se pak na čas dotiče hrapavih dubljih baritonskih područja. Dinamika, dramatičnost, nemir. Bowie meets Tom Waits meets Rufus Wainwright meets Anohni. Ako lementine nastavi ovako skladati, uskoro očekujem i glazbu za pravu kazališnu predstavu kakve je skladao i Tom Waits.

U svom tom metežu Benjamin je graciozni središnji lik. Od početka je njegov vokal taj koji nas vodi kroz predstavu i oko njega se sve vrti. Prve tri stvari su se nanizale u gotovo jednom dahu, prije nego je pokazao da je uopće zamijetio publiku. A onda je krenula interakcija s publikom, koja do kraja koncerta nije prestala. I bila je blago rečeno čudna. Kao pojava Benjamin se čini zbunjen, nespretan i introvertiran lik. Dok govori ima nečeg simpatično smiješnog u njemu, no ne čini se lakim (su)govornikom i svako njegovo tiho obraćanje publici izgleda kao svjestan napor. U totalnoj suprotnosti je s ekspresivnim i energičnim pjevanjem, koje ga pretvara u skroz drugu osobu. Iz te dualnosti je u pauzama između pjesama došlo do potpunog remećenja ritmu i poletne atmosfere pjevanog dijela nastupa. Višeslojnost i uzvišenost nastupa gubila se u tim dijelovima više nego je možda bilo zamišljeno. A tihi govornik je s vremenom i govorio sve više. Pretvorio se u čovjeka s misijom, koji želi svu umjetnost, svoju glazbu, učiniti nečim više od ograničenja vlastitog izražavanja. Od početnih zahvaljivanja i učenja izgovora "hvala", do kasnijih priča i metafora o stvarima koje svojim pjesmama želi prenijeti (posebno se izdvaja priča o nespretnoj ribi), Benjamin se jedva gasio. Nije nas htio pustiti da njegovu glazbu doživljavamo kako sami želimo, nego kako on želi. Išlo je do toga da će to na silu utjerati u nas, kao djecu koju podučava u školi.

Izvodeći "Phantom of Alepoville", Clementne preuzima ulogu bullya o kojima pjesma govori, i do tada inertnu publiku počinje tjerati na zajedničko pjevanje. Želja za savršenim doživljajem postala je uvrnuti igrokaz. U jednom trenutku, dok je bend nastavio vrtiti melodiju, zgrabio je setlistu i počeo upirati u naslov pjesme, koji je očekivao da svi znaju i ponavljaju ga pjevajući s njim. Uživljen i izbuljenih očiju, šetao je po pozornici i naturao papir prvim redovima navodeći ih da pročitaju i prenesu dalje. Naravno da smo zapjevali, hipnotički ponavljaući taj "phantom of Alepovile", no u nekom trenutku zapitao sam se dokle će to još tako. Prelazilo je u iritaciju. Nakon Alpeovillea konačno je uslijedilo konačno ono što smo čekali, prva poznata pjesma. "Condolence", koja konačno izaziva čujne uzdahe, žmarce i odbljeske suznih lica. Savršenstvo baš kakvo smo priželjkivali. No i nju Benjamin želi izvesti po svojim pravilima, pa naizgled razdraženo prije samog kraja prekida izvedbu i kreće još jedna tura prisilnog singalonga. Uči nas pravilno izgovarati, a zatim i pjevati "I'm sending my condolence to fear, I'm sending my condolence to insecurities.", nastojeći na nas prenijeti terapeutski učinak ovih stihova, kakav imaju na njega. No, iako smo to stvarno dobro naučili, terapeutski učinak mi je izostao. Baš sam bio ljut što nam nije dao priliku da svoje znanje upotrijebimo, već je odmah nastavio s nizanjem što starih, što novih stvari.

Do kraja smo tako uživali u svim jakim hitovima poput London (čiji je življi ritam potaknuo i prvi pravi spontani singalong), Nemesis, te Adios, koju je izveo solo na prvom bisu. Djelomičnu predvidljivost u ovom dijelu poremetio je izostanak mnogima drage "Winston Churchil's son", izraženog šansonijerskog štiha, te nove balade "I won't complain", objavljene nedavno kao single. Od novih stvari bih izdvojio "One awkward fish", kojoj je prethodila podulja priča o ribi koja ne zna plivati, već samo pluta. "One awkward fish" svečanog je napjeva koji prelazi u klavirsku i bubnjarsku grmljavinu, a završava prijetećom klavirskom melodijom i uzvišenim tenorom. Karakter pjesme i njen naslov dobio je tek kasnije smisao, kad su na drugom bisu izvodili "By the ports of Europe". Raskošan je to barokni pop, koji veselo zove na pjevanje, a i ples. U totalnoj suprotnosti sa metaforičkim slikama migranata i izbjeglica, čija tijela plutaju prema obalama Europe (zato awkward fish, kojeg je umetnuo i u ovu stvar). Mračne teme tako su na kraju upakirane u šareno, optimistično i zabavljajuće ruho.

Ako je i bilo nepredviljivosti u nastupu, ovacije koje su uslijedile mogle su se predvidjeti i opravalde su sav hajp oko Benjamina. Iako smo nakon ovih devedeset minuta dobili manje onih priželjkivanih intimnih doživljaja, istovremeno smo dobili i puno više. Ako smo slušajući prvi album i stekli dojam da nas očekuje dramatičan i emocijama nabijen koncert mračnih klavirskih balada, samo smo donekle bili u pravu. Emocije i dramatičnost su ovdje, našlo se i balada, ali cijeli koncert imao je karakter kazališne predstave, barokne pop opere, s ciljem da nas zabavi, pouči i dirne. S ciljem da svijet učini boljim i dokine sadašnju premisu u kojoj je čovjek čovjeku bully. Energija jednog mladića, koji vlastitu životnu priču koristi kako bi promijenio svijet taknuvši ga svojim glasom u srce. Taknuvši nas u srce.

bir // 10/09/2017

> vidi sve fotke // see all photos