Četiri benda u jednoj večeri? Zvuči malo naporno, posebice za radni dan u tjednu. Žrtvovala sam prvi bend za piće koje je dugo čekalo svoj red, drugi bend nisam planirala žrtvovati, ali su nas prvi tonski neuštimani taktovi obeshrabrili, izašli smo van i nastavili razgovore ugodne naroda slavenskog, dok je pored nas ugodno razgovarao narod germanski.

Iako ih nisam pošteno poslušala, mogla bih vam dati bar malo konteksta. Ghidrah su ime modernog metala, nešto s -core sufiksoidom, a Vinegar Hill su melodeath metal. Oba benda dolaze iz Austrije.

I dalje smo se zadržali na njemačkom govornom području jer su uslijedili Equilibrium - jedan od folk metal bendova, izrazito popularnog žanra pred 10-ak godina, posebice među novom publikom. Iza tih kategorija kao što su u konkretnom slučaju folk i epic, čovjek zaboravi na čisti zvuk, kod Equilibriuma osjeti se mješavina black, melodeath i symphonic metala. Folk i ostali atmosferični zvuk pušta se s matrice, a pretežno je riječ o klavijaturama koje na različite načine tvore takav ugođaj; od njemačkog tradicionalnog alpskog melosa, preko najčešće panove frule pa do simfoničnih synth zvukova kakve je primjerice popularizirao Sabaton. Equilibrium sam jedno vrijeme intenzivno slušala, posebice njihov album Sagas (2008), vjerojatno i najpopularniji, s kojeg su odsvirali Unbesiegt i jako dobro dočekanu Blut im Auge.
Repertoar im je pretežito na njemačkom jeziku, ali na zadnja dva albuma našla se i pokoja na engleskom, a s takvom su i završili: Born to be Epic.
Inače, bendu je nedostajao basist na stejdžu, nisam upoznata s razlozima, ali su to dobro zakrpali. Vokalist Robert Dahn - Robse odličan je šoumen, mislim da je bilo dosta ljubitelja benda u publici, ali je to on podigao na skroz novu razinu. Čak je i nadobudno pokušao organizirati wall of death, koji nije prošao preslavno, ali je ipak prošao! Svakako mu je uspjelo održati uzavrelu atmosferu od prve do zadnje stvari te napraviti dobar uvod u glavni bend večeri. Dark Tranquillity su švedski pioniri melodic death metala iz samog Göteborga. U Zagrebu su po 4. put (?), a zadnji koncert bio je u studenom 2013. Bend je to koji će uvijek imati svoju publiku, jer mala odstupanja na albumima nikom ne lome srce. Zadnji put na tom koncertu obratila sam pozornost ponajviše na video projekciju koja me iznenadila jer tako nešto ne viđam previše na (metal) koncertima, i dalje su to zadržali stvarajući jak umjetnički koncept; paze na vizualno, na zvuk, a i na odlične tekstove. Dark Tranquillity volim jer se dobro uklapaju u suvremenost, bez pretencioznih pokušaja pozivanja na neke futurističke, historijske ili treće teme, bilo imidžom, zvukom ili tekstovima, a to dobro prikazuju i najnovijim spotom Forward Momentum. Bez obzira na to koliko se bend općenito mijenja, što je sasvim normalan vremenski čin (da parafraziram poslovicu: i brda se mijenjaju, kako neće bend?), cijenim(o) one koji u izvedbi nemaju prevelike skokove, već se osjeti dosljednost. Naravno da se to može zakamuflirati znanjem i iskustvom, odabirom drugačijeg repertoara, ali kad odsviraš stvari sa sedam različitih albuma, i to još u sklopu promocije novog albuma koji publika dobro dočeka, to je dosljednost o kojoj pišem. Mikael Stanne jedan mi je od najdražih frontmena, jer više volim te dobre i nasmiješene ljude koji šire pozitivnu energiju, bez obzira na to koliko depresivne pjesme pjevali. Stanne odlično komunicira s publikom, predstavio je i svoje članove benda jer ima nekih izmjena, stalnih i izvedbenih. Tijekom bisa se čak popeo na balkon Boogalooa i stvorio zanimljiv efekt. Da živimo u Sloveniji imali bismo čast da s novog albuma Atoma čujemo When the World Screams prvi put ikad uživo, ali dan poslije smo ju čuli drugi put. Šalim se, i dalje je čast. :) Jedino malo razočaranje koje sam doživjela tijekom koncerta je bilo na pjesmi The Mundane and the Magic, ovog puta nisu imali vokalisticu iz predgrupe kao prošli put iz Tristanie da otpjeva ženski glas pa je Stanne najavio da očekuje od djevojaka iz prvih redova da mu pomognu, i koliko sam uspjela vidjeti naišao je na neku djevojku koja je znala dobro tekst, ali ona se ništa nije čula, već se čuo gotov puštani zvuk i glas s originala pjesme pjevačice Nell Sigland. Bolje da nisu ni odsvirali tu stvar, fala bogu pa ih imaju hrpu koje su jednako dobro prihvaćene kod publike.

To malo razočarenje nije mi uništilo cjelokupni pozitivan dojam koncerta koji je trajao poštenih sat i pol, a koji je jednostavno bio lijep; za oko, uho i dušu.

kata.strofa // 07/04/2018

> vidi sve fotke // see all photos