Za treći i posljednji dan 5. Superuha organizatori su pripremili nekoliko glazbenih poslastica s kojima se ne mogu pohvaliti ni mnogi veći festivali. Jedna od njih je svakako povratak u Hrvatsku oxfordskih Ride i to nakon skoro 28 punih godina. Ride su se nošeni povratkom shoegazea, ponovo okupili u originalnoj postavi prije koju godinu i nakon 20 godina objavili odličan studijski album "Weather Diaries" i ubrzo nakon njega EP "Tomorrow's Shore". Posljednje dvije godine neprestano su na turneji, a uspjeli su ih dovući i kod nas. Osim prezentacije novih pjesama na setlisti se nalaze i stari favoriti, pretežno s prva dva albuma.

Snimke koje se mogu pogledati s njihovih nastupa garantiraju odličnu i profesionalnu snimku, a nastup na Superuhu garancija je intimnosti koncerta, koja festivalsku masovku pretvara u klupski gig.

Tako je i bilo. Mark, Andy, Steve i Loz započinju s dvije nove koje ujedno i otvaraju spomenuti album. Lannoy Point i Charm Assault odmah staju uz bok starim hitovima. Odličan, čvrst i siguran ulaz u koncert i poznavanje materijala od strane publike dao je do znanja da će sve proći u najboljem redu. Logičan slijed bila je Seagull koja otvara legendarni debi album "Nowhere". Mark i Andy izmjenjuju se na vokalima i gitarističkim baražama i bravurama, dok ritam sekcija pumpa ili drži ritam, ovisno o situaciji. Super im je tu, odličan je prostor, drago im je da su ponovo tu nakon 20iviše godina... klasičan čitčet, a u nastavku još par novih favorita uz odličnu Catch you Dreaming s Andyem na glavnom vokalu, dok su za dugačak finiš ostavljene Taste, OX4, VapourTrail i Drive Blind uz petominutni MBVovski intermeco unutar pjesme. Za bis su pripremili Chelsea Girl. Ne trebam napominjati kakvu je pomutnju izazvala. I to je bilo to. Neki će biti nezadovoljni jer nisu svirali ovo ili ono, ali niti najveća cjepidlaka im neće naći zamjerku u svirki. Jednostavno savršeno.
Ove godine sam imao sreću pogledati uživo tri benda obožavana u mladosti, koji su na svojim uspješnim reunion turmejama i s odličnim novim albumima. Nakon svakog giga mislio sam da ne može bolje, pa su me sljedeći razuvjerili i sad više nisam siguran koji je bio najbolji. A nije ni važno. Važno je da nijedan nije razočarao, čak štoviše, oduševio, što baš i nije prečesto za reunione.

I moglo bi se tu još lamentirati, no treba spomenuti i ostale koji su se pojavili taj dan. And You Will Know Us By The Trail of Dead su na turneji na kojoj sviraju "Source Tags and Codes" u cijelosti. Vjerojatno im je to najbolji album, a ujedno je i meni najdraži. Kao i na njihovom prvom prikazivanju, u Pauku 2007. krenuli su s It Was There... od koje očekujem da me pukne u glavu i da sljedećih sat vremena ostanem ukopan. Prokletstvo prve pjesme i ovaj puta se dogodilo jer ta pjesma zahtijeva već uigran bend negdje na polovici koncerta, a ne na početku kad još ni mikrofoni ni instrumenti nisu na optimalnim temperaturama. Stoga smo umjesto najbolje pjesme dobili kaos, koji se vrlo brzo sredio, ali je i uništio doživljaj pjesme. Ostale pjesme su se redale kao na albumu, a Jason i Conrad su se mijenjali na vokalima, gitarama i bubnjevima nimalo ne šteteći dinamici koncerta. Oni su ujedno bili crna strana benda, dok su Autry i Jamie odjeveni u bijelo, naravno bili bijela strana. I dok su Jason i Conrad ludovali, Jamie je većim dijelom mirno prebirao po svojoj gitari, dok je dinamiku davao Autry svojim ludim sviranjem basa i plesnim pokretima. Naravno, bend je probao rakiju prije koncerta, što ih je navelo da joj posvete pjesmu i probaju je još jednom na stejđu, što je uzrokovalo erupciju oduševljenja i smijeha u publici.

Nakon što su se svi gumbići posložili koncert je dalje otišao u očekivanom smjeru i još jednom potvrdio da su AYWKUBTTOD odličan bend.

Uz ova dva benda, na glavnom smo stejđu vidjeli i srpske Crve, koji su otvorili dan, no zbog problema sa gitarskom žicom, "najavili nam da prisustvujemo posebnom koncertu Crva", a nas se ta posebnost nije baš dojmila.

Probleme s gitarom imali su i NLV, koji su otvorili "drugi stage", narasli u pravi bend i baš lijepo sjeli u vruće predvečerje u borovoj šumici. Na ovom stejđu su se između AYWKUBTTOD i Ride stisli i Algiers, kojima je to drugo pojavljivanje pred, skoro istom publikom, u krstkom vremenu. Tako im je i setlista bila slična, no nešto kraća, a time i dinamičnija, nego na močvarnom koncertu. I oni su se pokazali kao dobra investicija i odličan bend.

Pick a Piper, u stvari je Brad Weber, bubnjar grupe Caribou i pripala mu je čast zatvoriti fest. Malo matrica, malo lupanja i skakanja, bili su taman dobra podloga za odlazak.

O ostalim danima i događanjima na festivalu, te gastro i ostaloj ponudi čitat ćete, nadam se od drugog autora, a ja ću samo za kraj reći da sam ostao razočaran merch štandom, ali ostalo je ostavilo odličan dojam.

pedja // 09/08/2018

PS: Fotke stižu...