Konstantno nam dolaze u grad kojekakvi punk bendovi sa svih strana, ali to tek u rijetkim slučajevima poprimi obrise ozbiljnije štale. Lokalna chaos punk škvadra je (kako to već obično biva) tek rubno zainteresirana za kontinentalne i globalne scenske aktualnosti, a bez horde pijanih i drogiranih klinaca nema onog pravog nakaradnog pankerisanja, da ga jebeš. Postoje neki manji i mlađi gradski bendovi koji su u stanju upriličiti dernek na tom tragu, ali otkad je Route 66 odustao od hc punk programske politike, stvarno je bogami generalno usfalilo skakanja, padanja, urlanja i dementiranja. Kao melem na ranu u takvim vremenima stiže informacija da Motus, najdugovječniji hrvatski punk bend, slavi 30 godina postojanja. I to u Močvari. I to s Fakofbolanom. Asti. Šilje se spajkovi, lašte se rokse, ide se na ples. Nema greške, svatko tko drži do sebe se uprizorio, mnogi i doputovali izdaleka da bi prisustvovali ovoj velebnoj punk svečanosti. Osobno sam joj prvi čin propustio. Nije mi to bila namjera, ali kad se ispostavilo da Fakofbolan kreće teak oko 11, a da su i M.O.R.T. I Pipsi u na Pozitivcu u Domu sportova gotovi do 22.40, odlučeno je da će pasti još jedna u nepreglednom nizu demonstracija krajnje neprofesionalnosti i neodgovornosti, pa se neće otići na Treavitt. Da stvar bude gora, radi se o bendu na kojem nikad prije nisam bio (ne sjećam se da su svirali u Zg, iako vjerojatno jesu), a tko zna i kad ću. Mea culpa, mea prevelika culpa. Čisto reda radi, ide informacija da se radi o Karlovčanima, čini se bivšim članovima benda Carl Hunter, te da se praši nekakav metaliziraniji tip hardcore punka. Ateriranjem ispred Čvare ustvrđuje se da je promila u zraku već poprilično, te da je narod generalno dobre volje, u elementu, spreman za kaos. Jedan već krvari, drugi je nešto izgubio pa pizdi, treća se krevelji, peti žica guc. Miriše na uspjeh, kažem vam. Mislim, gig je definitivno uspio u potpunosti, to nije tajna. I to prije svega čini mi se zbog toga što su oba benda očito imala u vidu ovu proslavu već duže vremena, pa su vrlo pažljivo dozirali zagrebačke svirke, a pritom nam i mnogo usfalili. Fakof se, recimo, bolan, ako mene sjećanje dobro služi, nije otisnuo u Zagreb još od onog Vintagea prije više od dvije godine. Već je taj gig tad poslužio kao dokaz da je bend prebrodio svojevrsnu krizu srednjih godina koja ih je nakratko dovela do toga da sviraju pred praznjikavim KSET-om i Attackom, a ovaj ih bogami opet cementira tamo gdje po svim mjerilima i spadaju - u najuži krug domaćih "underground" punk bendova koji na gig mogu dovući 500 ljudi. Da, puna je bila Močvara. Puna i dosta raskalašena. Bend u formi pegla hit do hita, mi im dolje dajemo vjetar u leđa uzdignutih šaka i puknutih glasnica. Fakofbolan je, nije taj aspekt za zanemariti, ideološki poprilično nekompatibilan trenutno dominantnim stajalištima među gradskom pankerskom omladinom, koja ili dobrano koketira s fašizmom, ili je "apolitična", pa je bilo zabavno vidjeti neke od njih kako razgaljeni pjevaju o crvenim brigadama i kako su i u smrti partizani. Svi već sigurno možete pretpostaviti na kojim pjesmama je kaos eskalirao do kraja, a ako ne možete, to znači da morate ozbilnije poraditi na svojoj punk općoj kulturi. Jedini dio koji baca manju mrlju na inače krasan nastup je taj što smo ih vrlo vrlo mlako dozivali na bis, pa je tonac procijenio da ništa od toga i pustio muziku, samo da bi se ovi vratili u momentu kad ih više nitko nije ni zvao. Nema veze, neka su. Fakofbolan je također imao razloga biti u slavljeničkom raspoloženju, njima je naime 25. Isto toliko je i meni, tako da vam iz prve ruke mogu potvrditi da su ušli u najbolje godine. Za nadati se je da će to ubrzo dokazati nekim izdanjem dostojnim svoje reputacije i kvalitete, baš kao što su to nema davno uradili njihovi domaćini Motusi. Mnogi se punker sa mnom možda složiti neće, ali meni je ta "Mašina" u biti najbolji album koji je Motus ikad izdao. Našli su se praktički pred zidom, u situaciji u kojoj ništa nisu bili izbacili toliko dugo da nisu imali pravo na pogrešku. I ne da nisu pogriješili, nego su s lakoćom izdominirali, i osigurali si status nedodirljivih legendi više-manje zauvijek. Jako je to rijedak slučaj, da bend zvuči najbolje nakon 30 godina (pogledajmo samo njihove generacijske suborce iz Gajnica koji su istovremeno svirali u Domu Sportova), a Motusu se upravo to događa, i to se na ovom gigu jasno moglo čuti. Setlista sastavljena od osamnaest pjesama, a svaku od tih osamnaest svatko od nas u publici zna naizust. I oči nam sjaje dok ih pjevamo, i grlimo se, i guramo se, i ježimo se. Motus je Motus, frende. Možeš pišati po ZET-ovim prijevoznim sredstvima, šprihericom gađati marice, pijan doći na suđenje, i još na sto drugih načina demonstrirati nepoštovanje prema institucijama, ali Motusu moraš skinuti kapu. To je ultimativna institucija. Ja doduše svoju zimsku kapu ne da nisam skinuo, nego sam ju iz određenih nepoznatih razloga bio nosio skroz preko face cijelo vrijeme, tako da sam malo zakazao što se tiče vizualnog dijela priče, ali za auditivni vam mogu garantirati da je tekao kao po loju. Sjećam se nekih posljednjih gigova u Željezničaru i Grey Roomu kad je bend zvučao pomalo rasklimano (bio je i bubnjar tad novi), sad je to sve tehnički bilo besprijekorno, kako i priliči ovako svečanoj prilici. Da bi mi gušt bio potpun pobrinule su se i "Travka" i "Dobri Jozo", koje su meni najdraže, a spadaju u kategoriju pjesama koje su tu i tamo znali i preskočiti. Dobri stari klub je dakako i dalje bio prepun žgadije od koje se dio trudio čim više nabiti Hogaru i prijateljima u krilo, a dio koji malo bolje odolijeva tom magnetizmu se zabavljao drugarskim brojanjem rebara u pozadini. Ja sam nosio 5-6 ljudi na ramenima (pojedinačno, jel'), a osjećao sam se kao da mogu još 20, i to ne zbog sebe, nego zbog njih. Malo koji bend umije uzrokovati takva stanja, hvala im od srca. Sretan, dakle, rođendan. Dosta je dobro to što postojite, slobodno nastavite s tim.

ujak stanley // 07/12/2018