home > koncert > Sneers., Among the Firs @ Močvara, Zagreb, 04/02/2019

kontakt | search |

Sneers., Among the Firs @ Močvara, Zagreb, 04/02/2019

Koliko me puta u životu Močvara obradovala nekim naizgled nasumičnim koncertom za 20 ljudi u nedjelju ili ponedjeljak koji se pretvorio u nešto nezaboravno, davno sam već prestao brojati. Jebem ja mater svim tim ignorantskim klincima koji misle da je Čvara samo Balkan Rock i Back to 90's sranja. Nije. Čvara je klub s najjačim koncertnim programom u državi trenutno, a vrlo vjerojatno i šire. Taj SO36 u Berlinu sam iz nekog razloga uvijek smatrao jednom od prijestolnica europske "alternative". Ali nedavnim posjetom Berlinu utvrđujem da se njihov program za veljaču može pokriti po glavi u usporedbi s Močvarinim. Imaju tri giga. Močvara ih ima deset. I to je čak i malo, rekao bih da ih u prosjeku mjesečno bude petnaestak, od čega niti jedan s cover bendovima. Ne znam koliko za to ikoga briga, ali ja to fakat cijenim, respektiram, i doslovno sam baš eto zahvalan na tome. Hvala. Hvala od srca. Zadnje što mi je ikad padalo napamet u iti jednom reportu je ikome se ulizivati, ali jebo me pas ako ne uzimamo svi malo previše zdravo za gotovo tu Močvarinu hiperprodukciju.

Sad kad sam već u ovakvom raspoloženju, idemo dalje za iste pare. Dakle, Among the Firs, koji su ove večeri nastupili kao predgrupa pred nas desetak u "velikom pogonu" (što me pomalo iznenadilo) bi u Crnoj Gori, Albaniji, Mađarskoj, Makedoniji, Rumunjskoj, Bugarskoj ili Bosni i Hercegovini bili smatrani "čudacima". Ono, ljudima koji su se, jedni od iznimno rijetkih, odvažili svirati nešto "drugačije" i "posebno". U Hrvatskoj, oni su jedan od valjda nekoliko tisuća bendova koji ne zvuče kao nešto što ćete čuti na radiju. Možemo kukati i kenjkati koliko želimo, i naravno da je problema milijardu (naprimjer to što nas je bilo desetak), ali isto je tako neosporna činjenica da i dalje imamo jednu prilično zdravu i prilično bogatu alternativnu scenu, barem u Zagrebu. U usporedbi s državama koje sam naveo (a to su, realno, one s kojima se trebamo uspoređivati), a mislim da možemo tu, u nešto manjoj mjeri, dodati i Srbiju i Sloveniju, sve ih šišamo debelo. Nije to jedino polje na kojima u nas rezultati gotovo pa neobjašnjivo nadmašuju uvjete i ulaganja. Sport bi tu bio još očitiji i još radikalniji primjer. U jednom dosta zanimljivom i prilično tužnom spletu okolnosti, upravo je taj sportski aspekt ove večeri u mojoj glavi gotovo pa zasjenio onaj glazbeni, pa ma koliko oba benda bila jebena.

Sjedimo tako Jović i ja na terasi, čekamo da počne svirka. Na metar od nas sjedi cura kratke plave kose, sama, i gleda nekud u daljinu cijelo vrijeme. Jović mi prišapne da ju je dotična koju minutu ranije žicala cigaretu, a ja procijenim da je to dovoljan razlog da ju malo uključimo u konverzaciju. Veli cura da se zove Saša, i priča na mrvicu "slomljenom" simpatičnom hrvatskom. Inače je iz Ukrajine, ali živi u Hrvatskoj već dugo, ima osamnaest godina i prvi put je u Močvari, budući da ne izlazi često zbog posla. Kojeg posla? Profesionalna tenisačica, kaže. Ja gotov. Tenis pasionirano pratim od djetinjstva, odmah sam napravio sedam krugova oko stola od hypea. Obasuo ju instantno s milijardu pitanja, i dosta smo se lijepo skompali svi skupa. Općenito cijenim tipove ljudi koji su voljni sami s 18 doći u ponedjeljak na opskuran koncert na potpuno nepoznato mjesto, a još su usto i profesionalni tenisači koji su par tjedana prije igrali u Hong Kongu, a par mjeseci prije osvojili i svoj prvi ITF turnir u Grčkoj. Saška je, potaknuta dobrom glazbom i (valjda) ugodnim društvom, na koncert u Močvaru sa mnom pošla bila i sutradan, a sad je u već u Turskoj, za par sati joj počinje meč prvog kola kvalifikacija u Antalyji. Ništa od ovog ne bi možda bilo vrijedno zasebnog paragrafa, da se u međuvremenu nije dogodio najgori trenutak Saškine karijere, a to je da je gamad iz Hrvatskog Teniskog Saveza (koja ju ionako nikad nije podržavala ni na koji način još otkad su ona i njena familija došli u Hrvatsku kao izbjeglice iz Ukrajine) odlučila svjesno ju sabotirati, na način da su poslali dopis Međunarodnom Olimpijskom Odboru kako ona više ne smije primati njihovu stipendiju za izbjeglice, jer ima hrvatsko državljanstvo. Koje je dobila, jedina u svojoj familiji, zbog odličnih sportskih rezultata. Tu onda Saška objavljuje svoju priču u tweetu, ja tweet prosljeđujem Vragolastom Tenisu, a on objavljuje post koji onda preuzimaju Index, Net.hr, 24 sata, RTL, i tako dalje. Velika se medijska prašina digla oko toga svega, ali bez vajde, stipendija joj je službeno ukinuta. Cura se dakle zove Oleksandra Oliynykova, uvjerljivo je najtalentiranija hrvatska juniorka, i ja ovim putem apeliram da joj, ako uradi crowdfunding, a nadam se da čim prije hoće, i vi pripomognete ako ste u mogućnosti.

Baš kao što ste mogli bili pripomoći Among the Firsima dolaskom na koncert im. S druge strane, ajde, ne bi se reklo da ih je stanje u publici puno dirnulo, ionako nas nisu doslovno niti jednom pogledali. Ne znam je li to svjesno furaju neki koncept, ili su samo do neobjašnjive razine sramežljivi, ali nisu se gledali čak ni međusobno - svatko je pogledom sijekao neku svoju dijagonalu. I naravno da nisu rekli niti otpjevali niti riječ. No, nije to niti bilo potrebno, dapače - samo bi razbilo snažan dojam otuđene i pomalo jezive atmosferičnosti koju stvara njihov psihodelični noise s povremenim naznakama metala. Svirali su pola sata, a u tom je periodu u mojim ušima najviše do izražaja došao gitarist na desnoj strani poda (stejdž po običaju nije bio u funkciji), činilo se da je tad zid zvuka kojeg bend zida tu prije svega da bi on na njega mogao mazati kojekakve farbe, u sto nijansi crne. Bend je u nepunih godinu dana uspio već objaviti tri EP-a, i sve se češće zalomi da negdje sviraju zadnjih mjeseci, tako da bi bilo u redu od nas da shvatimo da imamo još jedno intrigantno ime na gradskoj sceni vrijedno obraćanja pozornosti.

Ti Sneersi su me dosta zbunjivali ovako na albumima, nisam se mogao odlučiti valja li mi ili ne. Live je to jedan od snažnijih i upečatljivijih udara na um koje sam čuo ne znam otkad, poprilično briljantan bend. Nekad ti naslovi evenata znaju biti pretjerano nadobudni, ili jednostavno omašiti poantu. Ova je prilika bila primjer dijametralno suprotne situacije. Koncert je naime bio najavljen kao "hipnotizirajući voodoo koncert", i to je točno, ali točno ono što se i dogodilo. Inače su nominalno dvojac osnovan u Berlinu, ali na ovoj turneji su trio, s njima je i frend na drugoj gitari. Talijani su svi. Njeguju onaj neki boemski narko imidž, cijelo vrijeme su tinjale sumnje o potencijalnim heroinskim navikama. Bradonja i brko su realno u drugom planu većinu vremena, kako zbog toga što sviraju dosta jednostavnu i repetitivnu muziku, tako i zbog toga što su svi pogledi usmjereni u pevaljku. Ona odašilje jednu dosta uznemirujuću vibraciju, a ipak umije čovjeka polako ali sigurno potpuno umiriti, da ne kažem umrtviti. Ali u onom najboljem smislu. Čudio sam se odakle ekipi uopće među pjesmama snage da plješću i podvikuju, jedino što sam ja mogao je zatvorenih očiju i oslonjen na zid puštati mozgu da se poigrava s tim tako intenzivnim impulsima što ih je primao. Prošlog me ljeta prijatelj koji je tvrdio da se kuži u to pokušao hipnotizirati, nije to bilo ni sjena ovome što su mi oni uradili. Muzika je to previše primordijalna da bi ju opće valjalo pokušati smjestiti u neku žanrovsku odrednicu. Spori i unedogled ponavljajući ritmovi funkcioniraju kao poligon za njenu vokalnu gimnastiku koja na moment zvuči kao jecaj, na moment kao meketanje koze, a na masu momenata kao neki glas koji ste zadnji put čuli u ranom djetinjstvu, a u međuvremenu ste ga potisnuli duboko u podsvijest jer ga vežete uz traume. Nije lijep, nije ugodan, nije školovan, ali nosi jebeno snažnu poruku, koja god ona svakome od nas osobno bila. Svjestan sam koliko je "katarza" velika riječ, i nisam ju upravo napisao slučajno. Ovo bi vjerojatno bio muzički ekvivalent pijenju ayahuasce. Nedavno su izdali treći album, pa su se u ovom svom prvom posjetu Hrvatskoj koncentirali većinom na te pjesme, ali siguran sam da bi krajnji utisak bio isti koje god da su pjesme svirali, prvenstveno stoga što im koncept počiva na temeljitom građenju atmosfere, puno više nego na hitoidnosti, ili uopće mogućnosti razlikovanja, singlova.

Siguran sam da mi je dosta toga promaknulo i da bi se još dosta toga o njihovoj glazbi napisati moglo, ali ja sam vam rekao sve što sam znao i mogao, prije svega iz razloga što same glazbe i scenskog nastupa kao takvih jedva da se i sjećam. Sjećam se osjećaja hipnoze, iznimnog sjedinjenja s vibracijom, i izmaglice koja mi je, kako to već uvijek ide kad doživite stvari "s one strane" na koje vam um nije bio pripremljen, obavijala glavu još dugo nakon.

ujak stanley // 11/02/2019

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*