To da je Vesna Pisarović ostavila iza sebe estradnu karijeru i, nakon vokalnog usavršavanja u Londonu i Den Haagu, preselila u Berlin gdje radi jazz, to je priča koja se povlači već duže vrijeme, zasigurno ste ju i vi čuli. Potez je to koji ovako na prvu kod većine glazbenih "šmekera" i "znalaca" budi simpatije i poštovanje. Ni sam tu nisam iznimka, kul mi je bilo, ovako najpovršnije gledano, da je netko odjebao po svoj prilici lagodnu pop egzistenciju i otisnuo se u nepoznat i nepredvidljiv teritorij, a sve zbog želje da "ostvari nešto više", "odraste" i "sazrije". Sad, drugi par rukava da je ta njena jazz karijera, barem na ovim našim prostorima, sve to vrijeme ostala poprilično fantomska stvar. Nit' su dopirala izdanja, nit' nam ih je, barem koliko mi je poznato, dolazila prezentirati. Njena je pojava u domaji ponovno zabljesnula tek prije par godina kada je za PDV Records izdala taj album imena "The Great Yugoslav Songbook", na kojem uz pratnju benda bjelosvjetskih iskusnjara dekonstruira manje ili veće klasike u jazz preradama. Nakon što je u studenom sto metara dalje upriličila dernek na brucošijadi svirajući stare hitove, konačno je kucnuo čas da se u KSET-u isprezentira i ta pjesmarica. Event je "gorio", bilo je oko 1500 zainteresiranih za dolazak. Pun se KSET činio vrlo logičnim ishodom. Ipak, izgleda da je ekipa lupala interested prije nego što bi pročitali opis, a onda bi se hladili čim bi skužili da će umjesto "Jutro donosi kraj" i "Da sutra umrem" svirati "Svemu dođe kraj" i "Nemam te". Tako da nas je unutra na koncu bilo stotinjak. I dalje sasvim dovoljno da se stvori prava lijepa koncertna atmosfera i intimni štimung idealan za uživanje u svirci vrhunskih jazz mahera. Čak je i ozvučenje, što se u KSET-u ne događa uvijek, bilo sjajno, svaki se instrument, baš kao i Vesnin vokal, čuo kristalno jasno. Pa ipak, niti u jednom trenutku ovaj događaj nije ni prismrdio ičemu gore opisanom. Ni prismrdio, nažalost. Prije nego što pokušam dati svoje viđenje stvari koja se odvijala na pozornici, dopustite da natuknem da krivnja uvelike leži i na publici. Očekivao bi čovjek da će se raditi o probranoj raji koja umije cijeniti umjetnike i barata osnovama koncertnog bon-tona, ali bi se zajebao. Totalna dekoncentracija, svi osim prvih par redova su došli laprdati i nazdravljati. Baš onako čilo i vedro, opušteno i razdragano. Kao da smo na godišnjici mature otprilike. Tako da bi bilo netočno kada bih rekao da je atmosfera u klubu bila loša, ali se bojim da je točno da joj je koncert koji se tamo negdje u pozadini žamora odvija predstavljao doslovno otegotnu okolnost. Aplauz i ovacije među pjesmama su stoga bili prilično gorkog okusa, doimali su se lažno i izdajnički. Vesna se, moram priznati, doduše nije doimala kao da joj to previše smeta. Dapače, činilo se kao da to ni ne primijećuje. Kao da je negdje daleko, daleko od nas svih. Što je tim čudnije ako znamo da je očito upravo ovo ono što voli i želi raditi, i gdje joj je "srce na mjestu". Govor tijela joj je bio potpuno mehanički, a u najavama pjesama je zvučala kao Karmela Vukov Colić na Dori 2004., šablonizirano i krajnje neinspirirano za ikakav pokušaj da nas zaintrigira, protrese, uvuče u priču. Jer priča je to koja, bogami, i ne zove da se uvučeš u nju sam od sebe. "Naša velika pjesmarica" je album koji, kako studijski tako i ovdje u live prezentaciji, ne ulazi u kategoriju klasične cover estetike, poglavito stoga što su aranžmanska poigravanja na svim pjesmama vrlo značajna i radikalna. To je samo po sebi kao ideja sasvim zanimljivo i vrlo pohvalno. Ipak, "poigravanje" je širok termin - može značiti ganjanje lopte sa zečevima po rascvaloj livadi, a može značiti i ono kad otmete nekoga pa ga polako ali sigurno kasapite u podrumu dok on moli da mu već jednom skratite muke, što vi ne želite jer vam je cilj potpuno mu smrviti dušu prije nego mu usmrtite tijelo. Eto, to bi ukratko bilo moje viđenje ovog koncerta. Neosporno je da je Vesna okupila petoricu apsolutnih virtuoza, kao i da je njen vokal (iako realno prilično prosječan i bez neke šmek dimenzije) školovan i kvalitetan. Također je neosporno da je dekonstrukcija i rastavljanje na proste faktore sasvim legitiman muzički zahvat, uostalom i postulat jazza kao žanra, te da se iz toga mogu izroditi svakakve delicije. Ipak, na ovom konkretnom primjeru se dogodilo ono najgore što se moglo dogoditi, a to je da je odabranim pjesmama, tim krasnim remek-djelima i evergreenima, negdje putem smrskana i isisana duša. Lišene su svake od onih najfinijih odlika koje su ih krasile i pretvorene u poligone za demonstraciju nečijih umijeća koja se u praski svodi na rušenje svih ogledala na koja se naiđe, da ne ostane ni spomen na ljepotu. I sam imam eksperimentalni bend, sviramo groznu glazbu s ciljem da se zgadimo svakome tko nas čuje. Možda su me zbunila fokusirana i naborana lica i sijede glave Vesninih kompanjona koje impliciraju da su kompletno ozbiljni u tome što rade, možda je i njihov cilj bio samo frustrirati i provocirati. U tom su slučaju polučili potpuni, rekordni uspjeh. U svakom drugom slučaju to naprosto nije valjalo. Volio bih znati koliko je utjecaja na moj dojam imala činjenica da su mi gotovo sve izvedene pjesme ne samo otprije poznate, nego da me uz njih veže i neki sentiment. Koliko sam samo rob uspomena i zatucani muzički konzervativac koji se grozi toga da mu netko "dira u svetinju", pa automatski sere po tome, nesposoban cijeniti istinske domete ovog vrhunskog eksperimenta. Odgovor, prijatelju moj, nosi vjetar. Ako se sjetim, dat ću vam ga u sljedećem životu. Dok sam još u ovom, mogu vam još reći samo da uopće nisam više siguran koliko mi je drago što je Vesna prestala peglati po popu. Čak ne nužno stoga što mi je ovaj koncert bio užasan, nego stoga što je očigledno da joj se ambicije po pitanju jazza svode isključivo na covere. Aranžmanski dovedene do neprepoznatljivosti, ali i dalje covere. Nisu joj ni one stvari s početka tisućljeća, koliko mi je poznato, bile autorske, ali su barem bile njene. Nitko ih prije nje nije pjevao, nisu postojale. Zovite me kretenom, ali istinski vjerujem da je svaka prosječna novonastala pjesma višestruko veći doprinos ovom svijetu od obrade. Zovite me još većim kretenom, ali te njene stvari iz prve faze karijere uopće nisu toliki šund da ih trebalo gledati s podsmijehom, te ih samim time osobno smatram osjetno većim i važnijim dostignućima od ovoga što smo tog nesretnog petka mogli čuti u KSET-u.

ujak stanley // 11/03/2019