Rijetko se kada može posvjedočiti ovakvoj zbirci legendarnih jugoslavenskih izvođača na istom mjestu, a gotovo nikad da takva zbirka djeluje u istom žanru. Dovođenje raznih moćnika Novog Vala obično se štedi, gura ih se jedne po jedne kao headlinere raznolikih događanja kako bi Vas njihovo iščekivanje držalo što dulje u koncertnom prostoru. Brijačnica je s druge strane potpuno otpisala ovakvu strategiju pakirajući u prvi dan ni više ni manje doli četiri punk benda bivše Jugoslavije. Pankrti, Parafi, Partibrejkersi i Trobecove krušne peći iliti djedovi, očevi, svojevrsni popularizatori i naposljetku eksperimentatori domaćeg punka na istom mjestu. I doista ovaj je event nalikovao kratkoj povijesti regionalne punk scene što je s nekog simboličkog, vrijednosnog stajališta nevjerojatno. Ovaj je buntovni dokumentarac počeo Valterovom svirkom izvornog hrvatskog punk-rocka tj. riječkih Parafa.

Valter svira Parafe

Valterovih je četrdeset minuta počelo ravno na vrijeme na svu sreću s fantastičnim ozvučenjem koje je pratilo ostatak večeri. Čvrsto impostiran te obučen u crvenu košulju Valter je samopouzdano počeo derati po gitari prolazeći najbolje od diskografije originalnih Parafa. U startu je već hvalevrijedna njegova forma te čvrst stav koji očito nije izgubio tijekom godina. Brze su pjesme odsvirane kompetentno i precizno, a poprilično sam uvjeren da Valter nije jedan od onih koji su došli isključivo po novce. To mi je jako drago, no ipak ovdje prestajem s komplimentima i počinjem s krajnje subjektivnim mišljenjima zbog kojih znam da ovaj članak neće biti pozitivno prihvaćen ako ga itko pročita. Naime većina je publike imala dijametralno suprotnu reakciju na sve četiri grupe te su rijetki dijelili moje šugave dojmove. Ipak osjećam se dužno izvijestiti Vas što iskrenije moje mišljenje te ih u najmanju ruku pokušati opravdati iz perspektive nekog tko nikad nije gajio pretjeranu emocionalnu povezanost s ijednom od grupa te večeri. Rekavši to moram priznati da su mi se tri od četiri člana činila ukočeno, drveno. Valterova periodična ophodnja pozornice je ovdje bila reda radi, a kontakt s publikom pomalo usiljen. Smatram da je za izvođenje ovakvih brzih, udarnih punk-rock pjesama potrebna eksplozivnost, agresivna energija koju većina članova jednostavno nije posjedovala te je posljedično i većina nastupa bila pomalo monotona. Većina na svu sreću nije cjelina jer me posljednjih nekoliko pjesama uspjelo ubaciti u odgovarajuće stanje uma, što zbog šutke, a što zbog mladog gitarista koji je cijeli koncert ekstatično ludovao po pozornici, pogotovo pri kraju. Sam je samcat ovaj manijak nekako držao energiju ostatka benda s osmjehom od uha do uha i na tome sam mu zahvalan.

Pankrti

Nije ni petnaest minuta prošlo, a prostor je Tvornice bio osjetno popunjeniji kad je ovih pet djedica stupilo na binu. Ipak su oni takozvani izumitelji punka istočnog bloka, a takva se sveta relikvija ne treba nužno propustiti. I bogme koliko god se ja tu zajebavao da su u godinama, isto kao i Valter, zadržali su ljubav prema punku, pa čak i ako formom malo zaostaju. Ma opet činjenica da su izgledali kao da su došli na izlet u Zagreb direktno iz staračkog doma nije osporavala to da je ekipa svirala preko sat vremena tijekom kojih se nisu prestali kretati. Je da je to kretanje bilo dosta tromo, da ne kažem i katkad komično, ali opet je to bio veći trud nego što je bivši frontman Parafa uložio. Dapače taj pomalo fragilni dojam koji su ostavljali učinio je koncert istinski lijepim iskustvom zajednice. Pankrti su davali sve od sebe, a ono što nisu mogli dati publika je nadopunila. Pjesme su možda bile nešto sporije, no nisu bile ništa tiše ili manje energične jer su nešto mlađe generacije držale težinu nastupa na sebi. Duša punka uvijek je bila i uvijek će biti mlada te smatram da je ovih sat vremena bio perfektan pokazatelj toga. Opijen tom nevjerojatnom pozitivnošću koncert koji je počeo nekako slabašno je samo eskalirao te postajao sve jači i jači. Solaže su bile točne, spajale su se pjesme bez najmanjeg znaka umora i deralo se iz petnih žila. Uskoro su i šutke počele izbijati, a na bisu je taj osjećaj zajedništva i slavlja punka u potpunosti došao do vrhunca s "Bandera Rossa". Opet ispitujući ljude nakon koncerta kakav im je bio često sam čuo odgovor da su ih smorili te da je Valter puno jače to sve izveo. Možda je do mojih niskih očekivanja s početka koncerta, ali opet sam se nekako našao u manjini po pitanju dojmova svirke. Partibrejkersi

Kradući ostavljene pive moram priznati da sam već bio dosta pijan, a Tvornica je već bila dosta popunjena. Bio sam mrtvo spreman na party, na malu ekskurziju u rock n' roll vode u kojima moram priznati obitavam češće od onih punkerskih. Partibrejkersi su se popeli na pozornicu, a ja sam se ushićeno kretao čekajući agresiju i polet nešto mlađeg benda koji nešto učestalije svira. Dobio sam umjesto toga masnu, razočaravajuću kurčinu. Partibrejkersi su mi u tom trenutku bili više nego vrijedni svog imena, neinspirirani i dosadni doslovno sam samo čekao kraj nastupa. Ne znam što mi je to genijalno u Partibrejkersima promaklo. Publika je ovdje bila najzagrijanija, čak je i dobar dio starih rockera i punkera koji su sačinjavali većinu polaznika koncerta plesala, skakala i ludovala. Ja sam s druge strane gurnut u ponor i mrak dosade, otuđenja, jada. Nikakav kontakt s publikom, predvidljive solaže, svima poznati pa i ukradeni riffovi, nula performansa na pozornici i nesnosno zavijanje vokalista... sve je ovo doprinijelo potpunoj bijedi u kojoj sam se našao. Ono što me do kraja dotuklo jest da su mi se činili kao da su došli po plaću i ništa više. Svadbarski su odsvirali svoje, pretvorili sat vremena u ono što se činilo kao tri i smijali se cijelim putem do banke. Budi dosadan, budi prosječan, budi lišen bilo kakve originalnosti. Ok sam s tim, ali kad osjetim takav manjak zanosa i ljubavi prema glazbi između klišeja i šablone do kraja mi padne duh. Pao sam u depresiju, tužno ležeći u tom metaforičkom crnilu monotonije. Napola sam već želio propustiti Trobece. Iz poštovanja sam ipak ostao što se ispostavilo kao najbolja odluka koju sam napravio u posljednjih godinu dana. Trobecove krušne peći

U tom depresivnom mraku otuđenosti pojavila se ova avangardna četvorka i u potpunosti izokrenula moju sliku realnosti. Frontman je izašao na pozornicu i bez puno riječi počeo duboko recitirati svoje uvrnute tekstove popraćen fragmentiranim zvucima postave. Dok je ritam sekcija postavila nevjerojatno tvrd temelj gitara je disonantno putovala po neobičnim ljestvicama, razbacana poput krhotina stakla ostavljajući uznemirujuć trag na psihi svih prisutnih. Većina je sad već razrijeđene publike užasnuto promatrala ovaj prizor, dok je nekolicina nas u prvim redovima bila poputno oduševljena. Trobecove krušne peći dolaze s onu stranu uma, sablasno popraćeni gnjilim svjetlima izgledali su kao glitch u matrici. Kao da je nešto pošlo po krivu na najbolji mogući način. I gdje dobar dio grupa koja cilja na ovako što imaju metodične i spore izvedbe, Trobeci su neprestana silina koja svom svojom težinom guši i reže. Monoton naratorski vokal tako polako ulazi u psihu i kategorički je mijenja, obraća se pojedincu odvlačeći ga u podzemlje. Sredinom sam se koncerta osjećao kao da mi se Harod osobno obraća želeći me prevesti preko rijeke Aheront, a na kraju koncerta kao da sam pao s broda u potpuni delirij i zaborav. Vokalist koji je moćno šetao po pozornici konstantno lamatajući zvečkama tu se smirio te se usred petnaestominutne izvedbe "Moj Slučaj" popeo na ogradu dajući kome želi da taj delirij vokalno iznese u mikrofon. Izvađen iz rupe u koju su me Partibrejkersi bacili derao sam se u potpunom ludilu i euforiji sve dok nakon sat vremena i jednog bisa koncert nije završio. Punkumentarcu (nije mi najbolja novotvorenica, znam) je došao kraj. Kao i većina dokumentarnih filmova i ova je gaža bila ponekad dosadna te je na trenutke promašila poantu teme koju je obrađivala. Opet na druge je bila zabavna i nadasve poučna, a na samom se kraju ispostavila kao nužna. Zadovoljan sam nastavio bauljati po gradu s nekoliko kompanjona pitajući se kako sam na ama baš svakom bendu promašio konsenzus publike. Bilo kako bilo u jednom se slažem s većinom, a to je da mi nije bilo žao što sam pošao na ovogodišnju Brijačnicu.

jan vržina // 18/03/2019