Htio sam bio ići na Brijačnicu taj dan, ali me tandem Vržinator-Bokšić pretekao u tablicama, pa reko' zajebi. Prti Bee Gee nisam u životu puno upratio, ali bio sam na njima na Ferragostu i bilo je sasma fino. Onda je ispalo da se i prominentnom foto-gajdašu Viktoru ide na njih. On inače sluša punk, ali me nije čudilo što želi u KSET, jer ima onu krucijalnu stavku koji svaki štovatelj njihovog rada mora imati, a to je da voli zapurnjati buksnu, i voli brijati po kvartu. Općenito kroz djetinjstvo i mladost, moji doticaji s ovim beogradskim duom (nekada naravno triom, RIP) i jesu bili poglavito kroz priče takve i slične ekipe. Kvartovske bagre, nabrijanih bičarki u plišanim duksama i njihovih ćelavih diler-frendova u adidas trenirkama i pederušama. I to se najčešće manifestiralo u fazonu "ja ti slušam samo Prti Bee Gee buraz". "Legendarni" bi vjerojatno bio nešto netočniji epitet od "kultni" u njihovom slučaju, čini se da baš imaju strogo definiranu ciljanu publiku koja praktički kroji svoj lifestyle kroz njihov izričaj. Dobro, nadam se ne baš u potpunosti, jer bi u tom slučaju svi prisutni tamo te večeri bili na dopu, što ipak nije bio slučaj. Jednom kad je tako, a tako jednom je, onda se tu mogu javiti neke blage bojazni po pitanju štimunga. Jer toj ekipi u prosjeku koncerti kao takvi nisu neki prioritet u životu, pa onda, koliko god voljeli bend, znaju biti onako zamagljeni, mlitavi, neprilagodljivi, prenapušeni da bi mogli i znali dostojno popratiti. Boljka je to koja se na hip hop nastupima i općenito često pojavi, nije da nije. Raduje me što sam došao da vas obavijestim kako je slučaj ovog puta bio svaki samo ne takav. Ne znam je li to zbog dolaska proljeća ili čega već, ali zagrebačka me publika posljednjih tjedana na dnevnoj bazi oduševljava svojom brojnošću i entuzijazmom. Klub je dakle bio pun pun, a ekipa nabrijana nabrijana. Do one razine kad se u prednjoj polovici partera gdje god se okreneš mogu primijetiti adrenalinski znojni grašci. Jebeno. Prti Bee Gee je, da ne filozofiram puno, takav odaziv i takav feedback u potpunosti izazvao, uzrokovao i zaslužio. Mene, kao jednog od vjerojatno površnijih poznavatelja opusa u publici, su totalno pridobili na svoju stranu. Što je dosta ozbiljan uspjeh, ako znamo da inače u životu stvarno nikako ne toleriram i ne podržavam dopersku spiku. I to čak na onoj organskoj razini, gdje mi fizički bude muka kad slušam, razmišljam ili razgovaram o heroinu. Tako da nemam baš ideju zašto s ovim bitangama nije takav slučaj, i zašto su me njihovi propagandni narko materijali toliko usrećivali i bacali u milinu. Bit će da je dobrim dijelom do prejebenih beatova što nam ih je DJ podarivao, a dijelom opet do tog nekog garda kojeg ortaci imaju a manifestira se tako da se pratkički podrazumijeva da smo svi na njihovoj strani. U maniri najboljeg (ili najgoreg, ali dođe ti valjda na isto) dopa, lako i ekspresno uđu pod kožu. Mikri je u toj priči svakako isturena ličnost, playmaker. Omjer njegovih i Eufratovih versova je valjda 75%-25%, i on je onaj koji nam svojom karizmom i zajebancijom zaokuplja pozornost. Radi to na brojne načine, dovoljno brojne da su mi neki već malo isparili. Evo onih koji nisu. Skinuo je majicu i bacio nam je, a malo nam i pokazivao dupe. Pa nam je dao bocu viskija u publiku i inzistirao da popijemo sve ali da im vratimo praznu bocu kako bi ju mogli odnijeti na povrat ambalaže. Pa je simulirao neke atraktivne basketske pokrete, pa je klečao i klanjao se. Sve to dopunjeno obilnom količinom vrlo duhovitih pošalica. Jedna od najboljih je išla tako da je Eufrat došao nastupati bolestan, pa je zato cijelo vrijeme bio u hudici i jakni. To je rezultiralo vrlo čestim i vrlo glasnim "Skiiiiiiniiiiii seeee" iz publike (što je u nekom trenutku napokon i napravio, ogolivši svoje medvjeđe tijelo i izazvaši kolektivni trans, u koji narod, to već otprije znamo, voli pasti kad dobije ono što hoće), na što Mikri uzvraća sa "Šta vam je bre ljudi, pa taj se skida već 20 godina, čudo bi bilo da sad odjednom uspije". Ne znam kako se vama sviđa, ali ja sam to smatrao vrlo jebeno duhovitim. Iako se ovdje na sva zvona dičim svojom neukošću i ignorancijom pa tipkam da ih ne slušam aktivno i sustavno, ipak se tu našlo barem nekoliko numera na koje sam sa zadovoljstvom mogao i ja jazavac mahati rukama i repati dijelove s ostatkom škvadre (koja se, što je i normalno, dokazala kao potpuno spremna i naslušana), poglavito "Klabing klabing" i "Crno vs. Belo". Ona stvar sa Smokišom imena "Livin La Vida Loca" je neprikosnoveni hit, a kao neki ostali vrhunci su mi u sjećanju ostali "komercijalnija" ali i najplesnija "Karate" i "Pa malo fanke". Ovo s vrhuncima treba shvatiti dosta uvjetno, jer je bilo potpuno očigledno da je reputacija koju likovi imaju na terenu dovoljna da bi ekipa u potpunosti ispoštovala i rapalongala i da su izveli sedam novih neobjavljenih stvari zaredom. Da, išao bih možda toliko daleko da kažem kako je Mikri jedan od jačih MC-jeva u Jugoslaviji. Ne ističe se nekim tehničkim vratolomijama ili revolucionarno specifičnim lajnama i tematikama, ali ima onaj neki X-factor, i to ga ima ono doživotnu zalihu. Uzeo valjda na ler od ortaka iz huda. Ima perfektan omjer prgavog gansterskog stava, osmijeha čovjeka koji mrava ne da ne bi zgazio, nego bi ga pozvao na lajnu, te urođene inteligencije, britkosti i smisla za humor. Kakva je tek baja taj neprežaljeni Moskri bio, o tome pojma nemam, ali je vrlo jasno da je Prti ostavio u pravim (rupicama na) rukama. Kad je tako, onda nije nimalo čudo da se oformi ta jedna lijepa mala narko armija u podnožju koja te gleda kao nekog evanđelista i s pozitivnom predrasudom (koja doduše, a to je bitno napomenuti, nikad ne prelazi u ono neko ljigavo prekenjavanje i cičanje zajapurenih junica) posmatra svaku tvoju, pa i najblesaviju, riječ ili kretnju. A ništa, izgleda da prelazim na dop, jebiga.

ujak stanley // 21/03/2019