Iako smo se nekad žalili na kasne početke koncerata, mogli bi se početi i na prerane. Pogotovo u tjednu. Početak koncerta, prošli četvrtak najavljen je za 19:30, dok su MONO, kao zvijezde večeri trebali krenuti u 21:15. Između su se pojavili norvežani u 20:15. I sad, kak stići u 19:30 na britansku čelisticu Jo Quail. Teško. Zato je ona na žalost, morala otpasti. Oni koji su uspjeli kažu da je bilo zanimljivo. Za norveške Arabrot nisam nikad čuo do najave njihovog koncerta, a netko je na fb eventu, napisao da su bili odlični večer prije u Beogradu i da zvuče kao mješavina "Bauhausa, Mansona i P.I.L.", pa me to pomalo zainteresiralo. Izgleda da sam uletio u Močvaru negdje na njihovu prvu/drugu pjesmu. Odmah sam uočio pjevača/gitaristu koji je izgledao kao mormon, dok je bekvokalistica i klavijaturistica bila ogrnuta samo šlafrukom s logom benda. Još su uz njih bili basista i bubnjar. Odmah su me pogodili zvukom, koji je stvarno podsjetio na gorespomenutu kombinaciju, a tijekom nekih 50ak minuta čuo sam još i propovjednika Cavea, malo Lise Gerrard iz Dead Can Dance i puno puno dobre koncertne energije, što me navelo da pomislim kako bi radije slušao njih još sat vremena nego se prepustio putovanju s japancima. Nakon koncerta sam saznao da su oni jedan od omiljenih Sixovih bendova, da su dobili Grammy za nešto, da imaju devet albuma, da je pjevač prebolio rak i šurovao sa Girom iz Swansa, a cura u šlafruku imena Karin Park ima i svoj album, koji više liči na Lorde nego na ovo šta svira i pjeva u Arabrot. Kako god bilo, ovo je bilo jedno lijepo upoznavanje, a ostavili su me u nadi da će opet doći pa ćemo se i malo više i duže podružiti. Inače, Arabrot su mi upotpunili ovaj "norveški mjesec", nakon obiteljskog posjeta Oslu, te posjete norveške Veleposlanice Sveučilištu na kojem radim. Iako sam mislio da sam Mono pogledao uživo u jednom od njihovih dolazaka, pomnim pregledavanjem povijesnih izvadaka i ostalih spiskova, čini se da ipak nisam, pa je ovo, ako se ipak ne varam, bio naš prvi susret. Vrlo brzo nakon Arabrot, s tek neznatnim kašnjenjem od navedene satnice, tri muška i jedna ženska došli su na zadimljeni močvarni stejdž. Cura je ostala stajati i cijeli koncert davati ritam svojim basom, dok je ostatak japanske gospode sjedio i frkao svoje gitarističke i bubnjarske solaže sjedećki. Kako su time bili niži od glava u prvim redovima, moglo se komotno otići prema kraju, zatvoriti oči i uživati u muzici. Na ovoj turneji predstavljaju svoj xy studijski album "Nowhere Now Here", koji se zvukom nije odmaknuo od ostalih yx, pa se na kraju sve pjesme stope u jednu. Da li su ih svirali 10, ili jednu nije ni bitno. Spori i tihi ulasci, pa buka (ponekad nepodnošljiva) u sredini, pa opet pred kraj smirenje situacije. I tako nekoliko puta. Kao što je u svom osvrtu na koncert u KSETu 2013 istaknuo naš suradnik: Skoro pa klasične progresije na jednoj gitari, ponekad i na klavijaturama, s tremoliranim melodiranjem na drugoj gitari, s dosta reverba i delaya, postepeni dinamički rast koji krešendira po sredini pjesme, ponekad i s dobrodošlim upadom gonga, i očekivani dekrešendo u ostatak pjesme. I tako iz pjesme u pjesmu, valovito, ujednačenih amplituda, plovidba. Mono su odlično usviran bend, vrhunske dinamike, ali manjak raznolikosti im je poprilična mana. Nema se tu puno dodati ili oduzeti. To je to. I to sam znao negdje u podsvjesti. Ali sam otkrio Arabrot.

pedja // 27/04/2019