Čovjek s veličanstvenim umom ili samo iskrivljene stvarnosti, J. R. August svojim je nastupom predstavio prvi vlastiti studijski album, Dangerous Waters. Ovozemaljskog imena, Nikolu Vranića je u Vintage Industrial Baru dočekao oko 500 ljudi, neki od kojih su promocijski koncert prvog albuma čekali preko deset godina, no kako biva s onima koji rade glazbu iz ljubavi, isplatilo im se. Zvuk starog i glas novog uz čistu igru riječi koja priča priču samo s ciljem da priča bude ispričana je ono što John John Ravena ističe od mnogih u današnjoj domaćoj glazbenoj industriji. Kroz devetnaest nas je pjesama proveo na koncertu, od kojih se neke nalaze na albumu, neke ne, a za neke nismo ni znali da postoje. Svojim je klavirskim virtuozitetom nedvojbeno svijetla točka tamnoplavo osvjetljene pozornice, no i onaj koji sve što vidimo u nastupu drži zajedno, na jednom mjestu u harmoniji.

Unatoč glazbenim i vokalnim sposobnostima JR-a, zbor koji ga prati u mnogim, ako ne i svim, studijskim verzijama pjesama nalazio se u pozadini glazbenika, s tonom jezivog postojanja treće vrste koja unosi boju i daje dašak dodatne nježne melodičnosti. Uvodeći nas u melodijsku bajku, zbor je prvo, samo uz pratnju J. R. Augusta na klaviru otpjevao Fisherking - laganu, no ipak nasrtljivu melodiju s prizvukom melankolije. Pomislili biste da je to vrlo čudan izbor za otvaranje koncerta s više od petsto prodanih karata, no autentičnost je nešto što se ne može glumiti, a ipak je izvor najboljih predstava. The Brown Trout and The Nightingale izvedba je kojoj se pridružuju gitarist i dva saksofona koja su ostatak večeri unosili dašak jazz pomutnje u nadolazećim pjesmama.

Na sljedećoj pjesmi "Let's get Together" pridružio se i ostatak instrumentalne pratnje, mladi kontrabasist te vrlo entuzijastični bubnjar kojemu se nije micao smješak s lica tokom cijele večeri. S time je cijeli sastav bio na okupu, kao ogromna obitelj u maloj kući, puni energije i spremni na dijeljenje iste. Započeli su accapellom, uz ritmički pljesak svih koji su se nalazili na pozornici. Unatoč morbidnom prizvuku nekih pjesama J. R. August svojim je gestama stvorio zajednicu sa slušateljima kao i gotovo kao crkvenu, samo se u centru ne nalazi oltar, već klavir. Također nema svećenika osim ako ne brojimo izvrsnu izvedbu o propalom egzorcistu. I nije Biblija, već uglazbljene satire i anegdote uz tamni miris Waitsovog čemera za zajedništvom. Nakon "Let's get together" bili smo zajedno s izvođačima na ogromnom smrtonosnom vlaku ekstaze, pa depresije, pa veselja, pa tuge. Od veselih koraka s noge na nogu, do laganog valcerskog ljuljanja na mjestu prošli smo sve kao da smo bili predviđeni dio zvukovnog sastava.

Svemu je tome došao kraj oko ponoć i dvadeset, razdvojili su nas zidovi backstage-a, no osjećaj zajedništva koji su kumulativno budili u nama nije nestao. Nakon mnogo autograma i prenošenja glazbene opreme, J. R. August je nestao, reflektori su se ugasili, glazba se stišala, a ispred Vintagea je prošlo nešto jako slično crnoj limuzini.

Dora Bajkuša

Facebook galerija

kg // 17/11/2019