Prije nekoliko sam mjeseci nakon brucošijade filozofskog sebi obećao da ću se jednom temeljitije prepustiti eksperimentalnom glitch-hop projektu Playground Hustle. Prilika se za ovo na svu sreću pružila već prošloga petka kad je duo sastavljen od Ivone Eterović i Marije Magdalene Slović u punom svjetlu odlučio prikazati svoj novi album "Igle". Moje je jedino dotadašnje iskustvo njihove glazbe bilo u već navedenoj čudnoj atmosferi praznog, post-party prostora Pauk te sam tako otprilike mogao znati što očekivati (uvjetno rečeno). Potpuni šok koji sam doživio u odajama Kseta, vjerujem, nije ni blizu šoka koji bi doživio netko komu je zadnja slušana stvar od Hustlea EP "Pilule". Uistinu u tri godine Playground je Hustle prešao s akustičnog, mrvicu eksperimentalnog hip-hopa u teritorij mračnog, uvrnutog te podosta progresivnog glitcha. Začetke sam ovog stila, kažem, doživio prije nekoliko mjeseci, no ipak malo je reći da se nisam nadao rezultatu potpunog, ekspresivnog umjetničkog djela. Naznake su se ovog doduše mogle vidjeti u izvođačima koji su zvijezdama večeri došli pružiti podršku.

N/OBE i Babilonska na žalost nisam detaljno ispratio kako to inače radim s predgrupama. Razlog je tome što o pretežito elektronskoj glazbi znam manje nego o instrumentalnoj, o kojoj pak ne znam ništa. Osjećam se pomalo izgubljeno u repeticiji sintetičkih zvukova te bez vokala ili instrumenata teško mi zakačiti za neki opipljivi glazbeni narativ. Pritom nimalo ne omalovažavam umjetnost produciranja, naprosto se ja, eto, ne snalazim u njoj. Rekavši to treba napomenuti da se radilo o poprilično shizofrenoj i nepredvidljivoj glazbi. Mračno odzvanjanje bizarnih sampleova i neobičnih ritmova lomilo je bilo kakve pokušaje racionalne analize dok je sve više publike ispunjavalo plesni podij. Oba su izvođača tako dovoljno izvrnula svijest pripremajući tlo za Playground Hustle, čija produkcija nimalo nije kaskala za kolegama. Prije prelaska na sam događaj večeri svakako valja zamijetiti svjesno naginjanje ka radikalnoj glazbenoj dekonstrukciji koja se 2010ih kriomice progurala u mainstream. Kao što rekoh, ne bih znao kakvo je stanje u svijetu primarno elektronske glazbe, no težina, oštrina te istovremena razlomljenost prizme kroz koju Playground Hustle bodri hip-hop/pop glazbu pobuđuje asocijacije na imena poput Death Grips, Jpeg Mafia, SOPHIE itd. Bilo je naravno pitanje vremena kad će ovaj progresivno sve spaljeniji val (post?) glazbe domoći i do naših prostora, a iznimno mi je drago da ga kormilare inteligentni umjetnici koji postavljaju stvaranje iznad imitacije. Doista sva tri izvođača režu, lijepe, vežu i lome ukorijenjene glazbene strukture i norme bez direktnog pozivanja na stvaralaštvo svojih inspiracija.

Playground Hustle daleko je tako od hrvatske inačice Death Gripsa, no određene je paralele teško ne povući. Težak bas, nelogične progresije, hermetičnost tekstova nabijena surovom emocijom... sve su ovo zajedničke im odlike, vjerojatno jer nalaze svoja uporišta u istim aspektima realnog svijeta. Već je pri početku prve pjesme bilo evidentno da su njihove pretenzije umjetnička interpretacija suvremenog svijeta, pogled vrlo specifičan pogled na sada i ovdje. I dok će autori poput SOPHIE ili Gripsa tu interpretaciju pružati na vrlo prodoran i eksplozivan način, ovaj je dinamični duo daleko suptilnije prirode. Ja ne obitavam pretjerano po institucijama koje gotive visoku kulturu, no ne vjerujem da se ovakav performans ne bi uklopio u MSU ili nešto na tom tragu. Kad kažem da je performans suptilan ne mislim nužno po energiji ili glasnoći, (dapače u obje kategorije briljiraju) već više po kompaktnoj nabijenosti riječima, zvukom i plesom kojima se ne šepuri koliko bi moglo. Eterović i Slović nam naprosto odbijaju trošiti vrijeme te im je nastup dovoljne gustoće da gotovo i ne primijetite da je u cijelosti trajao 50 minuta (gotovo...). U svojem mukotrpnom laštenju minucioznih detalja svoje predstave, njih su dvije stvorile gesamtkunstwerk, kohezivno djelo koje vrsno spaja glazbu, ples, tekst, kostim i osvjetljenje u svrhu ostvarenja zadanog koncepta.

Koncept je ovo svakako pružanja određene slike moderniteta, koliko iz osobne, toliko i iz globalne perspektive. Dojam sam stekao da nam se loše piše, perspektiva nije siva, već i crvena. Rijetko kad osjećam strah na koncertu, no oduševljen sam bilo kojim umjetnikom koji tako što može postići. Teško je čovjeka staviti u takvo stanje uma kad je okružen sa 150 ljudi od kojih se 70 smješka, 30 pleše, a 50 priča. Ipak, već me prva pjesma uspjela dovoljno uznemiriti da su moji uzvici tokom ostatka koncerta bili vapaji za pomoći, a ne krikovi podrške. Megi, frontmanica i vokalistica, nalazila se ispred nas s iglama namontiranim na ruke izgovarajući svaku riječ s većom težinom od prethodne. Obasjana tamnocrvenim svjetlom ona postaje utjelovljenje anksioznosti suvremenice dok iza artiljerije elektronske aparature Ivona stvara najtvrđu moguću post-klupsku, post-razumsku podlogu. Svijet 2020. za njih nije svjetlo mjesto, naprotiv pustoš je to zarobljeništva gdje smo zatočeni u bezizlaznim ciklusima, zahrđalim eho komorama koje pružaju iluziju potencijala. Ako sam s ikakvom misli izašao s Playground Hustlea, ta je da sloboda volje ne postoji, a ako ikad i jest, davno smo je se odrekli. Potpuna psihoza sintetičkih zvukova i sveobuhvatnog basa koji konzumira prostoriju skup s agresivnim vokalima koji se iz udarnog rapa nesmetano prebacuju u melodično pjevanje jednostavno daju taj dojam poraženosti i izgubljenosti. Playground Hustle daje pesimističnu viziju gdje su nam slijepe ulice nula i jedinica te akcelerirajućeg napretka svijeta dale male mjehuriće u kojim obitavamo i repetitivno živimo. Iznova poput Sizifa radimo iste stvari iz dana u dan misleći da nas ispunjuju dok im je jedina realna funkcija samo ponavljanje njih samih, perpetum mobile.

Sve je ovo popraćeno Meginim neprirodnim, izvitoperenim te ekspresionističkim plesom koji popunjava funkciju nemira kad vokali nisu prisutni. Ovaj interpretativni ples samo naknadno naglašava tu viziju iskrivljene, otuđene i neprirodne stvarnosti koju sam pokušao opisati (da znam o čemu govorim, možda bih u tome i uspio). Svi su dijelovi standardnog koncerta ovdje, no njihovi su najupitniji i najprljaviji trenutci hiperbolizirani na n-tu potenciju. Pritom ni glazba, ni ples, ni vokal ne zvuče kao da su vođeni ljudskom rukom, već kao da spiralno propadaju u bespuće lišeni bilo kakve kontrole. Tu se skriva kvaliteta Playground Hustlea i zato ja dobivam dojam da nam oni poručuju da smo svi okovani dok nam svijet tragično pada pod nogama. Poručuju da je svakodnevica apokalipsa na globalnoj skali, a u našem je subjektivnom svijetu nemir koji ista stvara još najveća kazna. Ovo dvoje nas s time nemilice suočavaju, u jednom su trenutku doslovno tražili publiku da skandiraju "Sjene lutaju gradom". Malo je apstraktniji, no svakako dublji primjer druga plesačica koja je uletjela na zadnjoj pjesmi te je nakon nevjerojatne borbe na pozornici metaforički zarobila te ugušila Slović. Ubija li nas odraz nas samih, dopuštamo li mu mi to, jesam li na ikakvom tragu u ovoj interpretaciji?

Nemam ideje, neispavan sam i imam predavanje za par sati. Moguće je da sam profulao cijeli fudbal, no siguran sam da ako ovakav sklop može iznuditi ovakve interpretacije, sadrži barem nekakvu vrijednost. Ja sam uživao u svakoj sekundi, od onih najrazbacanijih do onih najstaloženijih. Uživao sam i u gostujućem Šutu iz Elementala, a još sam više uživao u činjenici da je krajnje ironično tekst čitao s mobitela. Ponajviše sam ipak uživao u toj čudnoj mješavini potpune energije produkcije Eterović te ekstremne karizme frontmanice u zdjeli sačinjenoj od ambicioznog pokušaja rada višeslojnog umjetničkog djela. Pri ulasku na Playground Hustle morate biti svjesni da izvođač nije na Vašem teritoriju, upravo suprotno. Ako su upola u formi u kojoj su bili prošli petak Vi ste na njihovom, a vrijeme koje ćete provesti tamo u najmanju je ruku pamtljivo. Upamtite igralište je ovdje pakao, no s nadom da će bit' dobro slobodno uđite unutra.

jan vržina // 04/03/2020