U nešto malo više od 24 sata, prešla sam gotovo 1000km da bi otišla vidjeti jedan bend. Bend koji mi nije najbolji bend u svemiru i za koji ne ginem, nego jednostavno bend koji sam relativno nedavno otkrila, čiji stil i glazba mi se jako svidjela i to je meni sasvim dovoljan poticaj da sjednem za volan i idem gdjegod da bi ih vidjela uživo. Jer, jebeš ušminkani, studijski isproduciran album, daj da ja to čujem uživo.

Oduvijek mi je bilo zanimljivo promatrati reakcije ljudi na tu činjenicu. Neki misle da nisam normalna. Neki da sam hrabra. Neki da sam samo dosta čudna. Neki se dive koliko sam posvećena svojoj strasti. Neki bi na samom koncertu kad bi im rekla otkud sam doputovala, donekle pogrešno zaključili kako mora da strašno volim taj bend ako sam potegla cijeli taj put. Što nije nužno točno. Ponekad je dovoljno da mi se svidi tek jedna jedina njihova stvar i ja ću otići. Radim to šta radim iz razloga što obožavam otkrivati novu glazbu i obožavam ju otkrivati uživo u manjim klubovima. U Magazzini Generali u Milanu nisam do sada nikad bila i razveselila sam se kad sam vidjela da spada u kategoriju aman-taman kluba za koncert ovakvog jednog benda. Viagra Boyse sam otkrila relativno nedavno, rekla bih taman negdje između njihova dva albuma. Bend s jednim od najblesavijih imena koje sam ikad čula. Upravo je i taj humor jedna od stavki koja mi se sviđa kod njih.

Njihovu glazbu stavljaju pod post-punk jer da idu nabrajati sve što oni jesu, potrajalo bi. Ima tu starih punk veterana ali i klasično obrazovanih jazz glazbenika. Ima partijanera, ljubitelja karaoka, tetovaža i pive. Sve se to vidi na pozornici jednako kao i što se čuje u njihovoj glazbi. Saksofonist (u vrućim hlačicama btw) špicira i izvodi vratolomije sa svojim instrumentom tako da imaš filing kao da si na nekom free style jazz gigu, drugi tren basist i bubnjar izgruvaju stvarčinu od nekih 10min pa imaš filing kao da si na najjačem techno partyu u svemiru. A kao šlag na torti, sve to spaja u fantastičnu cjelinu Murphyev genijalni bluzerski vokal. A i njegova pojava. Istetoviran od glave do pete, s crnim cvikama na očima, skinuo je majicu i cipele odmah na prvoj stvari, izbacio onaj svoj famozni pivski trbuh koji je toliko groteskan da je zapravo predivan, slistio je six pack već negdje do pola koncerta, dosta vremena proveo ležeći na podu u stilu "naslikaj me kao što slikaš one francuskinje", žicao cigare u prvim redovima, obišao cijeli klub, crowdsurfao, popio šta god mu se još našlo pod rukom i sve to bez da je sama izvedba pjesama patila jedne sekunde. U prvim redovima pred pozornicom, od samog početka kaos. Ja obožavam taj kaos. Ne toliko biti u njemu (iako se i to zna desiti) nego čak samo i promatrati. To slavljenje života i glazbe. Ima nešto u tome šta mi razvuče osmijeh od uha do uha. Toliko da me na kraju koncerta zna boliti lice.
Često me ljudi pitaju kako to da idem sama na koncerte, kako mi se da, zar mi ne fali društvo. Svi su ti ljudi tamo moje društvo, svi smo mi jedno u tom trenutku dok traje koncert. I ovi klinci koji divljaju, i oni 60+ koji sa strane promatraju, i svi oni između. Viagra Boys odlično zvuče, imaju odličan stage presence i komunikaciju s publikom, dobro se zabavljaju i brinu se za naše zdravlje pa su nam na kraju koncerta podijelili mandarine. Od mene imaju čistu peticu.

Na kraju koncerta, imala sam osjećaj kao da sam prespavala ove dvije duge godine i to jako nekvalitetnim snom, a ovo me vratilo u život. Hvala Viagra Boysima šta su dobro stresli prašinu s mene.

p.s. Predgrupa Viagra Bosima bio je losanđeleski bend Automatic kojeg čine tri mlade cure od kojih je jedna kćerka bubnjara Bauhausa, Kevina Haskinsa. I ona je za bubnjevima. ;) Svoj debut album 'Signal' izbacile su 2019 godine a uživo zvuče jako dobro. Imaju taj neki pomalo mračan i atmosferičan sound i drive koji se povremeno prelama žešćim post punk dionicama.

Evo još par loših ali nadasve artističkih fotki s mog mobitela. ;)

jelena vojinović // 05/12/2021

> vidi sve fotke // see all photos