Da će ovogodišnji Punk Rock Holiday (PRH) biti bitno drugačiji od prethodnih izdanja, skužili smo još prije polaska. Slovenija je grcala u bujičnim poplavama, sela i gradovi bili su odsječeni od ostatka zemlje, a kad su kiša i vodostaji jenjali, na red su došli odroni.

Upravo zbog odrona smo već i dolazak u Tolmin morali promijeniti: umjesto klasičnih zavoja od Logateca prema Idriji i Mostu na Soči, do Tolmina se moglo probiti samo sa zapada. Odabrali smo put iz Nove Gorice i stigli do našeg smještaja taman da dođemo na najjača imena warm-up ponedjeljka.

Druga kardinalno drukčija stvar u vezi ovogodišnjeg PRH-a je spomenuta neposredno iznad — smještaj. Od mnogih festivala u Tolminu (počevši od prvog Metal Campa davne 2004. godine), potpisnik ovih redaka ljetos je prvi put šator zamijenio za krevet. Razlog? Odlazak na festival s dvoje male djece.

Dakle, uz priču o bendovima, ovaj vam izvještaj može poslužiti i kao alternativa pretraživanju FB grupa i Reddit threadova sa savjetima tipa "going to punk rock holiday with kids". Savjet 1 — unajmi smještaj, čvrstih zidova i s režijskim priključcima. Hint: djeca mlađa od 12 godina mogu na PRH besplatno u pratnji roditelja. Naše dvije kćeri ove su godine prvi put iskoristile ovu pogodnost i proživjele svoje prve festivalske dane!

Day 0 — Warm-up show
Vratimo se kratko na elementarne nepogode u Sloveniji. Tolmin je, sa svojom okolicom, ostao jedan od rijetkih kutaka zemlje kojeg nisu poharala nevremena. Ipak, dolazak je bio kompliciran (u jednom trenutku i nemoguć), a polja koja su čekala šatore bila su natopljena vodom.

Organizatori su odradili odličan — ma odličan, vrhunski — posao na društvenim mrežama, i pravodobno su van slali apdejtove o situaciji: od ruta kojima je moguće doći, sve do sprječavanja preranih dolazaka u kamp. Srećom, zadnju kišu su ispratili u nedjelju popodne, i u ponedjeljak je sve bilo spremno za klasičnu tolminsku ludnicu.

Mi smo uspjeli doći na festivalsko područje taman da barem ušima ispratimo Booze And Glory. Zadržao nas je Savjet 2 — osiguraj djeci zaštitu sluha. Antifoni za buku su normalna pojava kod klinaca na PRH-u, i uistinu bismo svi trebali ozbiljno brinuti o malim u osjetljivim ušima naših klinaca, ne samo na festivalima. Izmjene na glavnom stageu su brze, a najavljeno vrijeme poštuje se u minutu. Za sve koji su željeli imati informacije pri ruci tu je i PRH aplikacija, s rasporedom, lineupom, linkovima i svim potrebnim vijestima. Nismo pošteno ni stigli, na stageu je već Authority Zero a prostor pred pozornicom lagano već gori.

Authority Zero su nanizali hitove i ozbiljno razgibali publiku, iako ih je i Booze And Glory već razbacao i ranije. Nakon više od nekoliko sing-alongova i koreografiranja ruku u publici, nova izmjena i na stage se penju veterani Dog Eat Dog. Bili smo blago nesigurni što očekivati od ovih rap/metal/saksofon frajera, a iskreno — prošla je i koja godina od zadnjeg slušanja. Dog Eat Dog su apsolutno razvalili svoj set, vratili nas u srednju školu do albuma All Boro Kings, i svojim sporijim ali izuzetno groovy setom totalno rasplesali publiku. Usput, Savjet 3 — pronađi djeci zabavu. Činjenica da se PRH održava u šumi, pokraj Soče, garantira vam zabavu za klince. Od raznog kamenja i grančica, do pijeska uz rijeku, sve do lovljenja po mraku, čak i ako im mjuza nije napeta oni će već pronaći sebi zabavu.

Još jedna različitost ovogodišnjeg PRH-a je nedostatak kupanja. Soča je sama po sebi nabujala i umjesto one kristalne, smaragdne rijeke postala je masa boje zelene tempere, a Tolminka je izgledala gotovo onako kako inače izgleda Soča. Zabrana kupanja bila je na snazi dovoljno dugo da se u neslužbenoj PRH FB grupi pojavi jedan od najjačih komentara ove sezone (parafraziram): "Nadam se da će sutra dozvoliti kupanje, ne bih se htio nakon svih ovih godina prvi put otuširati na PRH-u!"

Savjet 4 — uz klince budite spremni na kompromise. Jedan od kompromisa bio je i detaljno prethodno planiranje gigova koje planiramo pogledati, pogotovo što se tiče headlinera. Budući da smo znali da Dropkick Murphys i Pennywise ne propuštamo, "žrtvovali" smo Satanic Surferse nulti dan. Provjerili smo sljedeće jutro i, kao što ste/smo i mislili — razvalili su!

Day 1
Drugi dan, koji je u biti Day One (uh, da, komplicirano) stižemo na mjesto radnje znatno ranije. Doduše ne dovoljno rano da uhvatimo svoje polu-lokalce Reach A.D. na beach stageu, koji su otvorili show u 12:40 s prvim after lunch moshevima i pitovima.

Mi stižemo na Buster Shuffle, koji su na redu još za danjeg svjetla i zagrijavaju situaciju za East Coast teškaše koje čekamo te večeri. Ljetno, zabavno, energično — ukratko. Klinke uživaju i polako uče neke osnovne pokrete: circle pit, mosh, ali se vraćaju i na svoje klasike tipa ringa-raja. Ovaj moment lovi ni manje ni više nego Vinnie Stigma, koji dolazi do nas i pita može li nam se pridužiti, te nastaje vjerojatno najikonskija fotka ovogdišnjeg PRH-a, barem za nas! Niste hardcore dok niste plesali ringa-raja sa Stigmom, točka. Kako još po danu otkrivamo čari festivalskog okruženja, tako se lijepimo za skejt rampu, koja u pauzama postaje tobogan za klince. Zatim selimo na plažu i pijesak, pa konačno odlazimo istražiti i gastro ponudu i osigurati djeci večeru. Usput pokušavamo barem slušno pratiti Rumjacks, i koliko smo čuli zabava je bila vrhunska. Tješimo se da štedimo energiju za večer.

Vraćamo se pred stage taman na The Slackers, koji su svojim vrhunskim reggaeom, i debelim njujorškim naglaskom, potpuno raspametili publiku. Ples postaje sveprisutan, svi se kreću i istim amplitudama, a Slackers pokazuju koliko dobro u PRH lineup paše bend njhovog kova. Ne škodi, naravno, to što su vrhunski muzičari i fakat odlično rade tošto rade. Ipak, utorak je cijeli u znaku zadnja dva benda. Diže se banner sa zvijeri i lancima, izlaze njujorški skinsi i Agnostic Front počinje svoje rezanje. Pogledao sam neke live videje prije, i čuo sam priče o onako, jeftinom i neuvjerljivom AF-u uživo, ali ovo na PRH-u je bilo nešto sasvim drugo. Umjesto da vam pričam o Stigmi (koji je jako malo mahao gitarom ali je zato skoro cijelo vrijeme svirao) i Rogeru ('ajde, nije to to uživo, ali je više nego dovoljno), treba spomenuti čovjeka koji cijeli bend drži live, a to je Craig. Gitarist koji je prekaljen (proveo koju godinu i na turnejama sa Slapshot) i koji zna svoj zvuk i mjesto, to je ono što ovakav bend može izdići iz mase. Od novijih Old New York i For My Family, do klasika Your Mistake i Gotta Go, pa sve do Ramones covera, mogu reći da su pokazali da su i dalje autoritet i za New York i za hardcore. Nakon AF dolazi promjena u žanru, ali nikako i u intenzitetu. Na pozornicu se penju šampioni Bostona, Dropkick Murphys! Ovo mi je prvi puta da gledam DM s Kenom kao frontmanom i što reći, čovjeku uloga apslutno paše. Unatoč pomalo nježnijim studijskim izdanjima u zadnje vrijeme, live DM daju ono što se od njih očekuje, a to je apsolutna ludnica. The State Of Massachussets je donijela i prvi stage invasion na festivalu, koji se nekad ljubomorno čuvao za Bro Hymn, a prilikom druge invazije Ken je ljubazno objasnio publici da su se sad zabavili, ali da je vrijeme za "get the fuck off the stage". Nije upalilo, a niže se hit za hitom! Naše klinke se u jednom trenutku predaju: jedna je zaspala mami u naručju a druga tati na ramenima (riskantno), tako da ih nosimo u Comfort Area koji je u bivšem hotelu, pored press centra. Savjet 5 — znajte unaprijed kud s klincima koji spavaju. DM su set završili uz još puno sing-alongova, a uopće je suludo nabrajati sve hitove koje su nanizali. Nakon Doma sportova i Tvornice, ni treći put nisu razočarali. Day 2
Za srijedu smo imali jasne planove: ne propustiti Cigar i STYG, pokušati nešto s Gimmesima. Sukladno planovima, pojavljujemo se rano, odrađujemo petminutnu šetnju od gornjeg parkinga do festivala, i čujemo taman zadnje taktove Scowla.

Budući da je potpisnik redaka i sam rekreativan glazbenik, nije bilo šanse da propustimo Cigar. Nisam nešto posebno oduševljen ovim post-reunion izdanjima, ali Speed Is Relative mi je mainstay na playlistama odavno, zahvaljujući frendu Andriji koji me zarazio pred ohoho godina. Jasno je da svi bendovi na ovakvim festivalima fakat znaju što rade, ali Cigar su ipak koje koplje iznad. I naravno, ne razočaravaju. Lijepo je nabrijati se na neki bend i konačno ih vidjeti, a još je bolje kad i ta velika očekivanja nadmaše. Bez filzofije i pompe, pojačaj i vozi, i kreće niz hitova koji su okrunili s No More Waiting (koja se nije pojavljivala na online setlistama za ovo ljeto). Iako još za danjeg svjetla, okupili su ogromnu masu ljudi i bilo mi je drago vidjeti velik broj istomišljenika! Cigar rastura! Mr. Hurtado za kraj — nuff said!

Ne odlazimo daleko, samo do trave da osiguramo mjesto za igru, jer čekamo Stick To Your Guns. Još jedan bend pronađen slučajno prilikom kopanja po straight edge sceni modernih vremena, STYG su križanac metalcorea i kalifornijske melodičnosti. Studijski albumi su na momente presladunjavi — iako uvijek negdje taman na granici mojeg osobnog ukusa — ali uživo su buldožer! Za šaku starih i za šaku novih stvari, bass dropovi, circle pit koji ne staje i bend koji zbilja ne štedi ni svoje instrumente, ni svoju publiku. What Choice Did You Give Us je završila set kojeg je i moja starija kćer gledala širom razgoračenih očiju — sXe je i dalje živ i još uvijek udara jako! Nakon dva cijela seta pred stageom selimo u gastro zonu na večeru. Savjet 7 — planirajte obroke. Kako smo se već ušemili s ponudom, ne gubimo vrijeme na biranje nego točno znamo kud i po što idemo dok svira Frank Turner. Brzo dogovaramo da je, nakon jučerašnjeg spavanja na Dropkickima, najbolja taktika odlazak u apartman, i žrtvovanje jednog roditelja za radovanje drugog. Sreća je htjela da ja budem ovaj drugi, i da se nakon ušuškavanja vratim na Gimmese.

A Gimmesi su bili sve što sam očekivao, i još malo! Činjenica da sam uživo gledao jednog od zadnjeg živućih Ramonesa već je sama po sebi dovoljna — C.J. je bio na basu umjesto Fat Mikea. A kad C.J. Ramone započinje hitove Paule Abdul, to je onda next level! Country blok je bio prvi ozbiljan highlight seta, i nakon njega više nije bilo povratka na labavo. Spike je ubijao sa svojim cinizmom, stage diveovi nisu niti stajali, i doveli su nas do Sweet Caroline i Rocket Man. Slijedi izlaz, vrisak publike, i bis koji je trajao nevjerojatnih šest (šest!) pjesama. Sljedeći put kad su Gimmes u blizini, ne propuštam/o! Day 3
Plan za četvrtak bio je jednostavan: doći, zalijepiti se za stage, i izdržati koliko ide. Scream su razvalili odmah za početak i jasno nam je bilo da nas čeka dan koji će nam ozbiljno naškoditi donjim ekstremitetima. Kombinacija mid-tempo mjuze i pokojeg skank beat-a, i debeli, masivan zvuk, taman su nas zagrijali za rusvaj koji donose Bad Cop/Bad Cop. Jasno, četiri žene u pank bendu bile su pun pogodak za klinke od dvije i četiri godine, i dogodilo se neminovno: nakon puno mjerkanja i vaganja, s ramena mi kroz buku zvučnika dolazi rečenica "Tata, ja bih skočila!". Tata nije časa časio, već nosim dijete kroz prve redove do stagea, a ona bez imalo razmišljanja leti u svoj prvi stage dive! Savjet 8 — osim što je normalno da klinci gledaju koncerte sa šterna na lijevoj strani pozornice, normalno je i da dajvaju sve u 16! Disclaimer: brijem da smo djetetu pokvarili koncerte za vijeke vjekova. Sve što ju je dalje zanimalo bilo je "A mogu sad opet skočiti?", i uistinu me strah kako će proći prvi naš "normalan" koncert nakon ovoga. Ali neka!

Bad Cop/Bad Cop imaju i stav, i zvuk, i mjuzu. Ne samo da su razvalile svirkom, već su dodatno raz*ebale publiku pričom između pjesama, i bilo je jasno da su svi gladni angažirane i agresivne mjuze u ostatku večeri. A tko bolji za to nego Good Riddance!

Za vrijeme Good Riddance seta morali smo malo kruzati po festivalskom području, ali smo usko gravitirali oko pozornice, pa smo uz drugi dječji dajv popratili i veći dio od seta koji je sadržavao 23 stvari iz njihovog debelog kataloga. Personal favorite — Shadows Of Defeat, taman posred seta, totalno trganje! Dolaze kasni sati i mi već znamo da oko 23:00 naše klinke planiraju prvo standby i onda downtime. Blago taktiziranje i na prvim taktovima Pennywisea već lagano spavaju! Izmjenjujemo se u čuvanju i gledanju giga, uz ćakulu s ljudima iz cijelog svijeta koji ulaze u zgradu sjesti i odmoriti, i dive se našoj odlučnosti da djecu dofuramo na festival. Pennywise pak voze svoj set kao da im je zadnje! Fuck Authority je još u prvom dijelu seta i publika je već na stageu! Odmah iza toga The Brews od NOFX i svih nekoliko tisuća ljudi skandira Oi! Oi! — a nakon toga još jače: na stage uz njih dolaze Scream, i kreće Minor Threat (i bend i stvar). Circle pit na refrenu se širi doslovce od zvučnika do zvučnika, i jasno je da Pennywise ne planiraju imati milosti! I nemaju: sljedeća stvar je Pennywise. U istom ritmu nastavljaju do kraja, i završavaju s — to već znate. Invazija na pozornicu, zajedničko pjevanje, ovaj put bez baklji koje su zabranjene nakon nultog dana zbog incidenta o kojem nismo uspjeli više saznati, i dolazi i kraj ovog seta. Iskreno, nakon Bro Hymn 2017. godine kad je i Fletcher završio na rukama — a pazite, tad je imao i koju kilu više nego sad — ovaj mi se činio nešto kraći i manje intenzivan. First timerima iz našeg tima bio je sasvim dovoljno upečatljiv! Day 4
Za petak je plan bio prilično otužan: check-out iz smještaja, press centar i kompjuter, beach stage i put kući. Obiteljske obaveze su zvale na povratak u domaju, tako da smo se ograničili na bendove na plaži i pokoju usputnu tonsku. Savjet 9 — budite spremni i na ovakve kompromise, isplati se.

Suicidal Ninja Monkeys su dobro rasplesali publiku, koja je u petak već bila mnogobrojna — konačno je došlo zeleno svjetlo za kupanje i plutanje, tako da je PRH plaža zasjala u svom uobičajenom, izuzetno šarenom sjaju. Nakon njih Jawless, još jedan female-fronted bend koji trga sve pred sobom, pa Lucky Trolls koji njeguju opuštenu kalifornijsku vibru. Već i klinci dajvaju na beach stageu, nižu se plamenci i jednorozi i taj dan, koji sat prije polaska, konačno imam onaj "e sad je to to" osjećaj.

Usput smo uhvatili i tonsku Toy Dollsa. Iako sam kazetu s Wakey Wakey! svojedobno doslovce uništio slušanjem, već prije koju godinu su me svojim koreografijama i tankim zvukom ostavili onako, polu-ravnodušnim. Cloughy Is A Bootboy dva puta za redom na tonskoj mi je potvrdila da mogu očekivati više-manje isto i navečer, dobru zabavu i malo nostalgije.

Prema reportima koje smo pratili putem kući, i zadnji dan je gorio. Kako i ne bi, Pigs Parliament se dokazuju kao apslutni win iz godine u godinu, Jaya The Cat su očekivano rasturili, a niti ti Dollsi nisu za baciti…

Summa Summarum

To što možete doživjeti na PRH-u, ukratko, ne možete nigdje drugdje. Odgovorno stojim iza ove tvrdnje.

Rijetko koji festival je uspio spiku o crew=family pretvoriti iz spike u stvarnost, a Niko i Andrej to uspjevaju iz godine u godinu. Par stotina volontera, probrani štandovi i sponzori, i ograničen broj ulaznica garantiraju provod koji je iz godine u godinu sve bolji. Deseci postova i storyja koje svake godine šalju first timeri na festivalu su najbolja potvrda.

PRH je postao festival na kojem nije zapravo niti bitno tko svira. Da, bitno je, dolazimo zbog mjuze, ali dolazimo zbog toliko toga drugog! Dolazimo zbog odnosa prema publici, zbog vibre, zbog osjećaja sigurnosti kad dajvamo i moshamo, zbog nečeg neopipljivog što osjećamo već putem u Tolmin a nasmijava nas diskretno još tjednima nakon odlaska. Razmišljajući o PRH-u, i ovom i prijašnjem, pokušavao sam odrediti jednu riječ koja bi najbolje opisala sve navedeno, koja bi u tih nekoliko slova sažela sve ono što PRH predstavlja, i dosjetio sam se. PRH je, jednom riječju, utopija. Niko i Andrej, i njhova ekipa, uspjeli su od publike s ulaznicama stvoriti zajednicu, zajednicu koja želi doprinjeti a ne samo biti zabavljena. I baš zato je ovo jubilarni Savjet 10 — PRH je jedini festival na koji bih poveo svoje dvije vragolanke, barem dok su još ovoliko male!

terapija // 29/08/2023

PS: Tekst i security kod dječjeg dajvanja: Petar Babić
Fotke i čuvanje klinki za vrijeme Gimmesa: Dubravka Škrinjar