Spriječen bolešću (to samo baksuz kao ja može imati teži oblik upale grla sa pratećom groznicom usred ljeta) da bi popratio ovogodišnji Lent u mjeri kako sam planirao, nakon prve tri uspješne večeri, ponovno sam bio na mariborskoj obali Drave nažalost tek u petak, predzadnju večer festivala. Glavne zvijezde te večeri, a vjerojatno ujedno i cijelog festivala su bile dvije legende - Maceo Parker te Living Colour.

Love is in the air

Maceo Parker, legenda koja je dugi niz godina svirala s Jamesom Brownom i bila njegov "favorite horn player", već dugi niz godina ima respektabilnu solo karijeru u kojoj se naslanja i na dio ostavštine spomenutog Kuma soul glazbe. Kažem na dio, jer osim funky / R&B groova, Maceo i njegov kvalitetni prateći sastav znaju otploviti i u puno mirnije, jazzom obojane vode.

Glavni oder odnosno njegova glavna tribina, VIP loža te dobar dio pomoćne, desno od bine, tribine, su tu večer bili krcati. Dobar dio publike je i vidljivo uživao, pogotovo u malo bržim, James Brown alike komadima, no razlika između njegovog solo koncerta (na kojem inače nisam nikad bio, ali mi je prijatelj, inače i sam glazbenik, koji ga je gledao uživo to potvrdio) i festivalskog nastupa gdje publika sjedi je očita - reći ću da je to meni bio dosta dobar koncert (uz, kao što rekoh, očitu zabavu kod dobrog dijela publike) koji me nije nešto pooosebno pomaknuo, iako za to ne krivim sam bend. Maceo je stvarno pun energije, cijeli koncert je pocupkavao i motivirao publiku, a na saxu naravno rasturao. Ugodno iznenađenje je bio i back vokalist Corey Parker koji se pokazao kao i kao neloš rapper. S puno širenja pozitivne energije i bezbroj spomenutih "We love you" i sličnih rečenica (što je već graničilo da postane malčice too much), Maceo i momci su ipak dobrano odradili svoju minutažu, a činilo se da su i sami uživali u nastupu. Kao što sam ja uživao u narednom bendu...

What's your favourite colour? Living Colour!

A uslijedilo je, nakon malo duže nego najavljene pauze, nešto bombastično. Legendarni njujorški hard rock kvartet imena "Living Colour" su višestruko nadmašili sva moja očekivanja vezana uz njihov nastup. Doduše, bit ću iskren pa ću reći da oni nikad nisu previše obitavali u mojim sviračima nosača zvuka, tako da nije bilo onog feelinga kada idete gledati neki super dragi bend i samim time, očekivanja nisu bila nešto prevelika. S druge strane, načelno ne volim rijunione bendova, jer je često jedini motiv za to lova, ali ovo što su Corey Glover, Vernon Reid, Doug Wimbish i Will Calhoun pokazali na pozornici u petak mi se čini dovoljnim razlogom da ta četvorka, nakon raspada benda u 90tima i nekoliko godina solo karijera i različitih projekata, od 2001. ponovno rade zajedno. A da im je bilo lako, nije. Vjerujem da bendu takvog kalibra nije baš preveliki gušt svirati pred sjedećom publikom, ako izuzmemo nekoliko zagriženih fanova koji su imali "time of their lives" u VIP odjeljku (i koje su redari morali smirivati, jer to jelte, ipak nije klasičan koncertni prostor(!)). Ipak, profesionalci kakvi sigurno jesu, na njima se to nije vidjelo - prvi dio koncerta kojeg sam proveo ispred same bine fotkajući njihov nastup mi je bio jednostavno prepun energije. Corey je luda faca, koji stalno skače po stejdžu, radi face i općenito je vrlo zahvalan frontmen što se fotografiranja tiče. A o glasu koji je mrak, da niti ne govorim. Njihov žestok zvuk, uz prohladno vrijeme (pogotovo ako sjediš) je malo prorijedio publiku do kraja njihovog dvosatnog nastupa, ali vjerujem da oni koji su ostali do kraja, nisu bili nimalo razočarani, što su i pokazali gromoglasnim aplauzom. Odličan koncert na kojem smo između ostalih čuli i "Ignorance Is Bliss", "Flying", "Love Rears Its Ugly Head", sa furioznim završetkom u obliku produžene verzije "What's Your Favorite Color?" i zbornog odgovaranja publike na tu večer, vrlo lako pitanje!

sale // 07/07/2007

> vidi sve fotke // see all photos