S čak 12 izvođača na 2 pozornice, Jeboton fešta u Boogaloou u subotu funkcionirala je kao pravi mini-festival i showcase / proslava sve jače lokalne scene. Najviše me impresioniralo koliko su ovi izvođači povezani s Jebotonom raznoliki i specifični - bilo je tu svega, od pop punka (IDEM) i art popa (Porto Morto) do balkanskog folka (Balkalar) i funky world psihodelije (Nemanja). Na feštu malo kasnim i upadam na vrijeme da na malom stejdžu poslušam Matu Ponjevića, koji, premda vizualno prilično neupečatljiv, ima puno potencijala - zvuči eklektično i originalno, posebno u trenucima gdje kao da koketira s trashy EDM-om, a za kraj nas je počastio zabavnom funk pjesmom. Nakon Ponjevića trčim na IDEM na velikom stejdžu, koji su već počeli s nastupom - mala zamjerka inače dobroj organizaciji (nije bilo velikih kašnjenja!), trebalo se to posložiti da se mogu u cijelosti uloviti svi nastupi i uz seljakanje između stejdžova. Dakle, IDEM su me osvojili. Ne samo da sam i ranije skužila da im je sada već kultni album Poyy veliki grower (na prvo slušanje lagano generičan i običan, a sa svakim novim slušanjem otkriva se određena dubina i slojevitost), nego su uživo toliko puni pozitivne energije i toliko catchy, zarazni, simpatični i nepretenciozni da sam mogla samo cupkati s blesavim osmijehom od uha do uha. Bilo je i stajanja naglavačke na pozornici i crowdsurfanja, a dečki su djelovali kao da provode time of their lives . Za kraj su odsvirali vjerojatnu najjaču stvar, Šteta šteta šteta, i moram reći da su me stihovi "svi smo bili djeca nekad pa smo odlijepili u nepovrat" iskreno dirnuli. Fantastičan nastup! Moram napomenuti i da jako volim kad bendovi znaju sami sebe opisati, a IDEM to na svojoj bandcamp stranici rade savršeno - "bedroom indie diy post pop punk smeće" - dakle, upravo tako i zvuče!
Nakon Idem-a popriličan downgrade, na malom stejdžu Peglica i komandos sviraju standardni old school prog. Uglavnom je to zvučalo kao više heavy momenti King Crimsona s dozom bluesa i hard rocka, kao da su ih katapultirali iz ranih sedamdesetih. Solidno, ali nikada nisam kužila poantu bendova koji su čisti retro. Lažem, nije ovo bio baš totalni retro jer su odsvirali jednu eksperimentalnu (pre)dugačku stvar bez glave i repa s puno zavijanja i vrištanja, ali ajde, bar tu pokušavaju nesto drugačije.
Na velikom stejdžu Jeboton ansambl sa svih tridesetak ćlanova otvaraju s Dobro jutro, a neki od highlighta su Malo sutra, Dylan Dog (obrada Antidepresiva) i obrada pjesme IDEMa koju smo čuli prije koji sat, Šteta šteta šteta. Dočekala sam i svoj favorit, Nisam rođen da bih umro od tumora. Atmosfera je fantastična, zborno pjevanje i ruke u zraku, a sve je završilo s Ne bih se baš složio i nananana - singalongom na melodiju Hey Jude. Sve je zvučalo poletno, radosno, i sa savršeno pogođenom i prenesenom vibrom ulične svirke. Ako se može naći neka zamjerka Jebotonu, imam dojam da bi uz svu tu gomilu članova, stilova, preferencija i utjecaja, mogli i trebali zvučati puno eklektičnije. No umjesto ekstremne eklektičnosti, kao da su tražili neki zajednički nazivnik, kompromis i "zlatnu sredinu" , i zato im sve pjesme zvuče praktički identično.
Na maloj pozornici slijedi Balkalar, najugodnije iznenađenje večeri. Trudim se pratiti sve naše nove etno / folk bendove, međutim Balkalar su mi nekako promakli. Sa samo dva izdana singla, na Spotifyju imaju respektabilnih 1000+ slušatelja, s tim da ih više slušaju u Ateni nego u Zagrebu - na neku foru su se pročuli u world music krugovima po Europi. Sviraju balkanski etno, s puno efektnih prijelaza iz sjete u raspašoj. Čuli smo odlične verzije pjesme Kiša pada (".. trava raste, gora zelena"), Čula jesam, Ljubav se ne trži, Grad se beli, sve tradicionalni folk bangeri koje ja osobno znam iz verzija Dunje Knebl, Rundeka i Cinkuša. No ono što Balkalar donose tim pjesmama što prijašnjim verzijama fali je dinamičnost i energija specifična za, ajmo reći, neki pan-balkanski gypsy punk izričaj. Taman sam prije koji dan pomislila da nam fali gypsy punk bendova, tako da su mi ovi stigli kao naručeni. Čuli smo i romski klasik Čaje Šukarije i prezabavnu verziju Mamica su štrukle pekli. Ugodno su iznenadili ne samo mene nego i ostatak publike, koja je uporno tražila još, pa su bili i jedini bend večeri koji se vratio na bis na kojemu su otprašili Djindji Rindji Bubamara, banger kojeg znam iz verzije No smoking orchestra ilitiga Zabranjenog pušenja. Bend s nevjerojatnim potencijalom kojega vrijedi pomno pratiti, jedva čekam album!
Zbog Balkalara sam propustila pola nastupa Porto Morta, i nije mi previše žao. Jedan su od onih bendova koje poštujem ali jednostavno ne kužim. Svi sastojci su tu, koktel žanrova koji na papiru zvuči sjajno (jazzy prog / art pop), no iz nekog razloga ostavljaju me ravnodušnom. Nakon koncerta nisam bitno promijenila mišljenje, no mogu reći da mi uživo ipak zvuče puno manje "ravno" nego na albumima - posebno je dinamična i zanimljiva bila izvedba Kuće.
Već u sitnim noćnim satima dočekala sam i Nemanju, koje ubrajam u top 3 bendova trenutačno aktivnih na sceni, i koji rasturaju sa svojim eklektičnim miksom svih mogućih globalnih žanrova - vode nas kroz tropske ritmove kolumbijske cumbije, afrobeata, psihodeliju jugoistočne Azije, labavo definiran "kozmički disco", funk, anadolski rock… Ljudi su se očito naslušali dobre glazbe i iz svog tog mnoštva utjecaja uspjeli izbrusiti i usavršiti jedinstveni i prepoznatljivi stil. Kolikogod inače ne volim termin "world music" (marketinška izmišljotina kojom se u isti koš trpa gomila žanrova koji su svi specifični za pojedine regije i nemaju nužno veze jedni s drugim), za Nemanju takva etiketa definitivno ima smisla. Što se samog nastupa tiče, bolje i dinamičnije su mi zvučali na proslavi Nove u Melinu, ovdje je to bilo nekako razvodnjeno, kao da bolje funkcioniraju u manjim prostorima, i kao da ih je malo tresla i trema. Moji favoriti Terra magica i Cumbia cosmica su, naravno, zvučali odlično.
Sve u svemu, puno pozitivne energije, nekoliko pravih iznenađenja, sjajna atmosfera i nezaboravna večer! Predbilježavam se za svaku sljedeću Jeboton feštu.

dora p // 13/02/2024