Nemeček u epizodi Revitalizacija Pauka.

Svakom zagrebačkom studentu 90ih i 00ih, Pauk je bio nezaobilazna stanica vikendom. Nama koji smo živjeli na Savi, bio je i češće. Prvi moj studentski koncert dogodio se upravo u Pauku, početkom listupada 1990. Miladojka Youneed. Taman su izbacili Bloodylon i otpuhali nas sve. Često nisam ostao do kraja na tim koncertima, većinom zbog dima nelegalnih supstanci koji mi i danas smeta, a tada me bacao u nesvjest. Dugo mi je to bio najdraži zg koncertni prostor, a onda je polako počeo nestajati iz vidokruga i nestao u potpunosti. Krajem 2010ih još su tu bile neke brucošijade, a zadnji koncert koji terapija pamti bio je Peter Hook and the Light. Pričalo se da se unutra održavaju mise i koješta drugo. I onda je došla najava da će Nemeček tamo predstaviti novu ploču. Nije moguće zamisliti bolji prostor, ali je i 100 upitnika nad glavom.

Došla je i ta večer. Petak je 13i. Koncert je mirisao na rasprodanac, a kad smo stigli pred Pauk, Vedran je objavio da nema šanka nit cuge unutra. Iako su, naime, sa SCom dogovorili sve, nitko se nije pojavio. Tako je Studenac u susjedstvu imao odličnu večer. A meni je prošlo kroz glavu, ako je to najgore kaj bude se dogodilo na petak 13i, super je.

S obzirom na kružni oblik dvorane, momci su zamislili da će nas iznenaditi kvadrofonijskim koncertom, pa su, osim na stejđu, zvučnici bili postavljeni i po strateškim mjestima iza i sa strane od publike, što će pojačati dojam, ionako moćne muzike. Točno u 21:30, Vedran Živković, Leo Beslać i Borna Maksan izlaze na pripremljeni stejđ i kreću s pjesmom s prošlog albuma, Daj Bog. Studijska verzija ove pjesme traje preko sedam minuta, a ovdje i dulje i daje im da se uigraju i razmašu, pogotovo u drugome dijelu.

Nakon toga, kreću u novi album sa Na kraju svega i Olovnim momcima. Vedran braču vadi dušu, a uz pomoć pedala diže ga na posebnu razinu. Vokal s pridodanim efektima je mističan taman kako treba biti. Borna lupa ko da mu je zadnje, dok Leo s klavijaturama čini čuda i upravo je on taj koji dirigira situacijom i daje boju njihovom svijetu. Mirila, koja je uslijedila, vjerojatni je hit godine mnogima, pa Os svijeta, koja inače otvara album. Nove pjesme se nadopunjuju starima, a nađe se mjesta i za njihove Prokletije instrumentale, a možda su to samo bila naštimavanja između pjesama. Kako je koncert odmicao oni su bili sve bolji, a ja sam mislio kako bi doživljaj bio puno moćniji da su svoj zvuk upotpunili nekim vizualizacijama. I tu mi se otvorila vizija suradnje Nemečeka i Muzeja zaboravljenih priča. Mislim da bi jedni druge svakako nadopunili.

Nismo ostali bez bisa. Tu su nam još jednom odsvirali Daj bog. Al još žešće, još moćnije i zatvorili to jedno poglavlje, a nama preostaje čekati s nestrpljenjem posljednji dio trilogije.

pedja // 14/12/2024

> vidi sve fotke // see all photos