LINK NA FB GALERIJU: https://www.facebook.com/media/set/?vanity=terapija.net&set=a.1303668105092133

Ne mogu vjerovati da u Božjoj godini 2025. još nisam napisao jedan koncertni izvještaj, još manje da je već prošlo preko godinu dana od lanjskog izdanja najrelevantnijeg etno festivala u regiji. Asti što je vrijeme klizav i enigmatičan pojam, zato ovaj tekst i kasni skoro tjedan dana. Elem, nismo se prošlog četvrtka okupili na otvaranju 41. Druge Godbe da bismo meditirali nad vremenom (premda je i to vječno relevantna dimenzija za vrednovanje etna), nego nad prostorom. Upravo je meditacija bila prava riječ za opisivanje onog što se u Kino Šiški uprizorilo, barem ako se pita kolegu fotografa i mene, jer se u Ljubljanu nismo zaputili zbog navodnih headlinera, anatolijskih psihodeličara Altın Gün, već zbog poljsko-indijskog jazz fusion projekta Saagara. Iz istog razloga će ova večer biti prezentirana naopako, od zadnjeg prema prvom bendu. Ionako smo utvrdili da je vrijeme zajebana stvar pa redoslijed nije ni bitan, a trudim se u 2025. imati pozitivniji pogled na život, pa bi se valjalo otarasiti navike da u generalno dobrim gigovima poput prošlogodišnjeg Ibrahima Maaloufa zaserem kraj jer imam potrebu prenijeti gorčinu koja mi je zbog nekog detalja ostala u ustima. U ovom slučaju taj detalj bio bi Altın Gün . Nemojte me krivo shvatiti, petorka na pozornici nije bila loša, dapače vrlo su usvirani. Iako vjerujem da se tandem perkusija i bubnjeva mogao kreativnije iskoristiti, ritam sekcija svojim sinkopiranim grooveom doista nas je ravnomjerno vozila kroz cijeli koncert. Ubacimo li u to nevjerojatno prpošne dionice basista Jaspera Verhulsta, i Altın Gün vašem tijelu zapovijeda da se kreće, ili je barem to činilo nama u prvim redovima jer je ostatak prepune Šiške samo kimao glavom. Sramežljiv prijem publike, čak i u prvolinijskim entuzijastima, ipak nije narušio energični dojam najboljih dijelova koncerta. Otpočetka su to bile vrtoglave izmjene tonova na klavijaturi ili bağlamu (turskoj lutnji), koje umiju precizno naciljati u onu kafansku klijetku naših srca, a potom je stezati i mijesiti po potrebi. Međutim, tek negdje oko sredine devedesetminutnog koncerta one dolaze do svog punog potencijala kad bend kreće u jammersku pjesmu na tragu Gizzarda. Jedan dio uma nalazi se u ekstatičnom festivalskom okruženju navijen pogonom ritam sekcije i distorzijom gitare, drugi je putem brzih klavijatura transportiran negdje u trabzonska predgrađa. Istinski hvalevrijedna kombinacija, istovremeno razoružava karnalne zapreke koje turska tradicionalna glazba nosi, i emocionalne blokade sadržane u zapadnjačkoj psihodeliji i garaži. Šteta što je trajalo samo 10 do 15 minuta. Ističe se još par sličnih momenata tu i tamo, ponekad katalizirani autentičnim zvukom 70-ih, ponekad inspirirani breakovima i promjenama ritma uz fenomenalno epileptički light show. Jebote koji light show, ne znam kad sam zadnji put komentirao taj aspekt koncerta. Tri minute neprestanog stroboskopa crvene i plave boje, pa padanje mraka u efektnim trenutcima, pa stupovi svjetla. Kao da smo putovali anatolijskim svemirskim brodom. Samo što, jebiga, njihova vizija te budućnosti nije uzemljena u tursku kulturu, niti čak baštinu anatolijskog rocka ili Uzun Have, nego u nizozemsku sadašnjost. Sterilna je, iskalkulirana. Za svaki od navedenih vrhunaca postoje jedno tri filler pjesme kojima nimalo ne pomaže monotoni vokal frontmana Erdinç Ecevit Yıldıza. Navodno je situacija bila bolja i iskrenija dok je na vokalu još bila Merve Daşdemir, a ovaj je bio zadužen samo za šurenje po klavijaturi i bağlamu. Kaže drugarica da je koncert u Šiški na njima pred koju godinu bio daleko luđi i rasplesaniji, možda baš iz tog razloga. U ovom obliku Ecevit Yıldız kao da je ovdje samo da nam svojim turskim pjevanjem pruži biljeg autentičnosti, no pomnije promatranje otkriva da nije riječ ni o kakvoj autentici, nego krivotvorini. Prostorno, Altın Gün fingira tursku, vremenski zlatno doba turske glazbe 20.st., u realnosti je riječ o pomalo generičkoj, funky hipsteriji amsterdamske srednjoklasne sadašnjice. Naći ćemo se na skliskom terenu ako povjerujemo da su nastupi s Daşdemir bili daleko bolji, a zatim usporedimo činjenicu da je ona odrasla u Istanbulu, dok je Ecevit Yıldız rođen i odgojen u Nizozemskoj. Možda je ona samo bolja pjevačica, no možda je i do toga da Ecevit Yıldız stvara u ingerenciji turske kulture iz pozicije eksternog promatrača, a Daşdemir iz interne. Stvara je možda teška riječ, pola pjesama su im kaveri. Možda je sklisko govoriti o tome kako kultura oblikuje ekspresiju pjevača_ica jer čitatelja može navesti na neke imbecilne etnonacionalne konotacije, no puno je skliže ne prokomentirati kolonijalne implikacije koje popularnost ovakve glazbe nosi. Dakle, imamo nizozemskog basista koji je zvao par porijeklom turskih glazbenika, mahom odgojenih u Nizozemskoj, da kaveraju autorske pjesme legenda turske glazbe, ubace to u funky okvir i potom prodaju na vanjskim tržištima kao autentiku. Pa jesam li ja lud, ili je to potpuno u kurcu!? Zamislite da neki Austrijanac u Beču okupi dijasporu gradišćanskih Hrvata da sviraju Ibricu Jusića il Mišu Kovača na električnim gitarama i to plasiraju alternativnoj omladini koja ni za prvog ni za drugog nije čula. Osim što je riječ o egzotizaciji i dekontekstualizaciji cijele priče, krajnje je neinspirirano i lijeno, da ne govorimo o tome da lišava originalnu poetiku svoje surovosti i moći koju je Daşdemir, možda baš zbog činjenice da je u Turskoj uistinu stasala, mogla doseći. U 90% slučajeva, po mom sudu, pastiši kvalitetnih žanrova s globalnog juga skladani na globalnom sjeveru upadaju u taj kalup. Altın Gün tu nije nikakva iznimka, lijeni su im filleri pravilo. Na stranu sve sociološko-političke implikacije, sterilno su aranžirani i izvedeni. Nije loše iskustvo, kako je već spomenuto na trenutke dosta kvalitetan provod, ali sve u svemu malo bezveznjikavo.

Trojka Slovenaca prije njih pak je imala drugačiji problem, također ukorijenjen u pitanje iskrenosti izričaja. Moving as a Giant mnoge je od nas zatekao prvenstveno jer nema veze s etnom, world glazbom ili bilo čim sličnim. Riječ je o slovenskom noise rock bendu koji bih prije očekivao u Attacku ili Močvari prije nekog punka ili metala, a ne između postkolonijalnog funka i indijsko-poljskog jazza. Zbog toga sam ih, priznajem, u startu dočekao na nož. Težina ovog benda bila je potpuna suprotnost prethodnom, monumentalan zid zvuka sačinjen od distorzije basa i gitare te čvrstih udaraca bubnja. Aranžmanski minimalistički, po koncepciji mehanički, ono što Moving as a Giant diferencira od krda sličnih bendova vokal je Bojane Pejanović. Zamaman i melodičan, a opet uznemirujuć i umoran, u svojoj recitativnoj propovijedi Pejanović savršeno ispoljava neku umornu trulež gradskog asfalta i obavija ju tračkom nade. Kad sam se napokon prešaltao u takav vremensko-prostorni kontekst, priznajem da sam ih donekle popušio. Unatoč težini cijele stvari, melodijske linije su zanimljive, svi tonovi su na mjestu, a na trenutke su vokalne dionice asocirale na nešto poput keltskog ili poljskog etna zbog čega se njihova pozicija u lajnapu doimala smislenijom. Ono što sasvim solidnom, ako i na trenutke repetitivnom noiseu (makar to se i očekuje od žanra donekle), crpi ogroman dio užitka nije njihova deplasiranost na Drugoj godbi, nego gard. Ukratko, teško mi je popušiti Pejanovićinu spiku. Ne znam ništa o njoj pa ne želim reći da na pozornici izigrava neku wannabe patnicu, tako što bi bilo ružno, no činjenica je da se u scenskom prisustvu prenemaže. Shvaćam, ozbiljne su stvari, depresivne i opustošene, no to ne znači da se nužno moraš izvijati na bini i sakrivati pogled jer je to sve, oh tako misteriozno i čemerno. Teško je reći na kojoj se točki povjerenje u uloge koje bend igra lomi. Je li do manjka samopouzdanja, je li do toga što su drugi članovi odbijali taj estetski kod, je li možda do samog ambijenta Šiške koji ovakvom izričaju paše manje od zagušljivog skvota. Nemam pojma, znam samo da se nikako nisam mogao uživjeti u tu njihovu emociju do kraja, a samim time da bi im, barem tada u Šiški, dobro došla trunka ironijskog odmaka. Bilo kako bilo, drago mi je da su imali priliku nastupiti pred većom publikom, evidentno im je koncert puno značio i činili su se izrazito simpatično izvan uloga. S tako moćnim glasom ne sumnjam da će doskora i sami uspjeti puniti manje dvorane, još da ubrizgaju više energije ili obogate zvučnu sliku i ja ću se ponovno naći u prvim redovima. Prije tih tri frtalja sata, došao je red na sat vremena pravih headlinera. Šiška je bila poluprazna, oni koji su stigli većinu su koncerta proveli sjedeći. Ne krivim ih, em nam je to Saagara implicitno predložila svirajući sjedećki, em je posrijedi kontemplativna glazba na koju je teško zapadnom uhu plesati. Ali stvarno, par zaluđenika pred binom i ja smo se činili malo blesavo pokušavajući na te ezoterične ritmove primijeniti svoj standardni plesni repertoar. Sve je to doprinosilo utisku da smo se našli u nekom neprobojnom simboličkom snu - ćelavi Poljak okružen looperima i laptopima u lotus položaju svira saksofon na podlogu tri Indijca u tradicionalnim nošnjama, svi obasjani ljubičastom bojom. Glazba na matrici odiše istom neuhvatljivosti, stvara neopipljivu i bezvremensku minimalističku bazu na kojoj se maestralni glazbenici poigravaju. U nekom trenu sam i ja stao s pokušajima plesa, sjeo se i pustio da me nose negdje daleko u nebeske visine, a potom razbacuju po njima intenzivnim perkusijskim dionicama. Sad ja malo egzotiziram priču, no teško je tako što izbjeći u okrilju etno festivala. U sudaru onog nama poznatog i onog Drugog dio će priče uvijek biti prepušten fantaziji. Kao netko tko ne zna puno o indijskoj kulturi, a samo se na desetak minuta u hramu u Singapuru susreo s live izvedbom glazbe s tog raznovrsnog potkontinenta, imaginacija mi je nužno srljala u egzotiku. Nisam se mogao oduprijeti tome da u neumornom i nepredvidljivom udaranju Giridhara Udupa na ghatamu (perkusivni instrument sličan vazi) i Aggu Babe na kanjiru (perkusivni instrument sličan tamburinu) ne čujem isti horror vacui koji se može naći na ulicama azijskih gradova. Teško bi mi bilo u virtuoznom baratanju meni nepoznatim ljestvicama na violini Mysore N. Karthika ne zamišljati izlaske sunca pored razigranih volumena hinduističkih hramova. Uopće se nisam trudio zaobiči interpretaciju glazbe sukladnu mom ograničenom shvaćanju indijske filozofije, kao da se iz jednote matrice množe mnogi udarci perkusije, dok violina i saksofon sačinjavaju prijelaz između atmana i svijesti. Lagodno, a duboko, sveopće, a bestežinsko. I zašto bih se odupirao tome, ljepota etna je u upravo u njegovom magijskom potencijalu, mogućnosti da nas prenese u zamišljeni krajobraz, a zatim motivira da istražimo njegov stvarni duh i materiju. Na koncu, ono što Saagara radi, barem naizgled, nema neki egzotizirajući diferencijal moći, kao što je slučaj u Altın Günu, već s poštovanjem miješa obje tradicije iz koje je nastala. Kao i druga indijska glazba koju sam čuo, Saagarin izričaj je lak, prelijeva se na sve strane, teško je uhvatljiv i viskozan, zbog čega se lako izgubiti u tome. No Saagarin set je po emociji jazzistički, po pristupu istraživački, što ga svrstava u habitus Poljaka Wacława Zimpela. Ova dualnost rezultat je prave transkulturalne suradnje, Zimpelove dionice na saksofonu probadaju u dušu, no ne doima se kao vođa benda kad i Karhik istu stvar radi na violini. Svi se na pozornici poigravaju, traže točke slaganja i neslaganja u međama između zapada i istoka. Zimpel, koji se svugdje spominje kao začetnik benda, čak je na mahove zasjenjen drugim članovima. Primjerice, najbolji su trenutci koncerta pripali Udrupi koji je nakon petominutne rafalne solaže na ghatamu počeo perkusivno recitirati slogove ispraćen Babinim udarcima, dovodeći nas u neku začudnu fazu nabrijane hipnoze za koju ni ja nisam siguran kako funkcionira. Ni njega se, ruku na srce, ne može izdvojiti, jer tek u toj specifičnoj međuigri jazzističkog larpurlartizma i etnografske surovosti Saagara može egzistirati, tražiti linije ljepote i istine. Svi u toj istrazi sudjeluju, zajedničkim naporima nas odvlače na nematerijalno mjesto. U pola giga kad si se tek uspio priviknuti na cijelu priču, Zimpel počinje nježno pjevati poduprt srčanom violinom, lansirajući nas negdje u stratosferu, izvan bilo kojeg vremena i prostora. Ne znam koliko bi uspješno to bilo bez fenomenalnog ozvučenja Kino Šiške, no ovako je u meni uzrokovalo sasvim nove podražaje. Mogli jesu odsvirati još koju stvar, ali to ni ne bi bio problem da mi se u tom meditativno-pomahnitalom stanju nije činilo kao da je koncert trajao tek petnaest minuta. Svaka im čast na tome, rijetko nemam što za prisrati. Šteta samo što su bili prvi pa ih mnogi nisu imali priliku čuti, ali u ovom je intimnijem obliku svima ovladala neka egzistencijalna lakoća koju bi bilo teže postići u zgužvanijim uvjetima. Postojao je samo kolektiv, vrijeme je iščezlo, a s njime i motivacija da nastavim pisat ovaj članak.

jan vržina // 05/06/2025

> vidi sve fotke // see all photos