U hladnim danima samo malo se može očekivati od radosti života . Siječanj opisujem mukama trijeznost muka isusova prehlada upala bronhija tiha duboka magla nejebica. Plodno se tlo koti novim lošim odlukama.

U danima u hladnoći malo je životnih radosti. Tek pokoji val osmijeha čitam u knjigama strast gledam u kadrovima gledam sama. Siječanj se goji prekidima raskidima ljubavi stankama pijenja.

Sanjam da dani postaju malo topliji pa popijem pa siječanj opisujem slatkim mukama mlakim pivom. I napijem se u mitologiju zaborav. Koračam prema kući od slatkiša slatka striborova šuma evo ivo. Zovu nas uđite kažu da su domaći da pjevaju i da spremaju kries. Ulazimo miris vlažnog drva miris ognja puno malik tintilinića od šume ne vidi drva ne vidi kries. Dobro reci im da sam spremna jer čujem da je vatra počela.

Spustila se pjesma već smo je čuli striborova pjeva uvijek isto iznova. Posvetila se šuma znojnim kapima nitko bez vode rosi sitne kiše. Buj buja tuj tuja i počinje uspavanka. Nešto proleti licima arhetipa mudroga diplaša kamenog lijeričara otmjenog bubnjara uvijek otmjeni. Može li strahopoštovanje i jednakost u isto? Domaći kažu može kad je veselo.

Dobro ih saslušam pa postanem i ona mara iz pjesme valjda to o meni pjeva. Dobro vodi kolovođa u snovima se sjećaš nekad pjesama pa skočiš u kolo. Baš oko mene selo izgleda zdravo i divojke pleše se razbijene zdravije. Ma to pjeva o nama hrabrije hrabrije. I baš u to pjesmu primimo se transa kada ogrjev rasplamsa se. Iz snaha guje izađu guje kad u vatri vidi znojne svračiće pa s tijelima gmiže u cjepanice prve redove. Paziš kuda staješ da te ne ujede.

Grezih ljudi nema više i svatko na licima ostavlja kolačiće. Malo bi u postelje malo na zraka mokri tamo gdje se i kries na mokro spotiče. I još tinja vatra još ide striborova propovijed. I onda odoše i odoše pa ih vratiše pa se nešto uozbiljiše. Evo za kraj da se pomolite u veljači da punim prsima dišete bez kašlja kadulje. Ovo su nam domaći na recept prepisali pa kinite pratite. I mi na koljena ni riječi ni pokreta u nas pogled u kries evo izgara u zadnje magije.

A mi još u ture vječne i svete šumske puteve do sutra do veljače. Ali domaći nas isprate - svetosti ne preblizu da ne ugine. Još ostala sama majka sa sinom ivo i mara najedeni šećera pred počinak. I utekli od zime zle vještice oni zaspaše a mene iz sna izbaviše otrijezniše.

U hladnim danima i javi samo malo se može očekivati od radosti života. Sanjam da dani postaju malo topliji zato na snove pristajem pa utonem nekad kad sunce izađe drugi kries nek zovu me domaći doma u ples u plesanje.

mara đukez // 04/02/2026