Ovogodišnje izdanje festivala improvizirane glazbe Impronedjeljak 6 u Močvari imalo je svoj zaštitni znak i najveće ime kroz tenor saksofonista Ivu Perelmana. Slušati uživo saksofonista takvog kalibra i prekaljenog autoriteta — i to u neposrednom, intimnom prostoru kluba — privilegija je zbog koje se bez razmišljanja uzima godišnji odmor. Njegovo gostovanje još jednom je pokazalo koliko je ovaj mali zagrebački festival zapravo velik i važan. Pri ulaskom u Močvaru još jedno ugodno iznenađenje, svi izvođači biti će u ravnini s publikom, nitko neće svirati na pozornici. Ne smijem zaboraviti napisati da je Capri najavio svaki set na festivalu sva tri dana, pa krenimo kronološki…
​

Ponedjeljak, 21/09/2026.

​Set 1 - Duo: Ivo Perelman (BR/US) & Nate Wooley (US)
​Ivo Perelman - tenor saksofon
​Nate Wooley - truba ​Čast da otvore ovogodišnje izdanje festivala pripala je duu koji je nedavno objavio album Polarity 4 (nastavak izvanredne serije Polarity 1, 2 i 3), pa je ovaj nastup ujedno poslužio i kao njegova službena promocija. Od samog početka bilo je jasno da među glazbenicima postoji duboko porozno razumijevanje i da se u zraku stvara čista magija. Krenuli su u smirenom, suzdržanom i laganom tonu. Wooley je od prve sekunde naginjao prema radikalnijoj free improvizaciji, dok je Perelman u uvodnom dijelu djelovao blago rezervirano.
​Upravo je zbog te Ivine početne suzdržanosti iz njegova tona izbijala predivna, izražajna melodija. Svirkom, fraziranjem, ali i generacijskim razmakom, na trenutke su nezaustavljivo prizivali u sjećanje legendarni zajednički album Sonnyja Rollinsa i Colemana Hawkinsa. Glazbena komunikacija ovog dvojca leži na iznimno visokoj razini međusobnog uvažavanja. Kad god bi Perelman preuzeo riječ, preplavio bi prostor predivnim, zrelim tonim prekaljenog majstora koji pogađa ravno u emocije.
​Prema kraju seta, obojica su hrabro zaronila u divlje, neistražene vode. Njihova me međusobna interakcija u tom trenutku asocirala na dinamiku dviju susjeda koje se žustro dovikuju i svađaju s prozora uske ulice. Wooley je u jednom trenutku uzeo komad lima i postavio ga ispred lijevka trube kako bi dobio neobične, rezonantne teksture i alikvotne tonove. Pred sam kraj predstave smirili su tenzije i priveli set kraju bez ijednog ponovljenog tona ili klišeja — bio je to savršen uvod u prvi dan festivala.
​
Set 2 - Ad hoc trio: Duthoit / Gratkowski / Sjöström
​Isabelle Duthoit (FR) - vokal, klarinet
​Frank Gratkowski (DE) - alt saksofon, bas klarinet
​Harri Sjöström (FI) - sopran saksofon, sopranino saksofon Prvi ad hoc trio večeri djelovao je iznimno opušteno prije izlaska na pozornicu. U usporedbi s uvodnim duom, ponudili su znatno slobodniji i apstraktniji pristup strukturi. Najveće iznenađenje večeri svakako su bile fascinantne vokalne mogućnosti Isabelle Duthoit. Njezina izvedba nije imala nikakve veze s klasičnim pjevanjem; bio je to impresivan raspon zvukovne onomatopeje, mikrotonalnih krikova i ekspresivnih artikulacija kakve se viđaju u eksperimentalnoj animaciji ili kvalitetnim psihološkim hororima. Na trenutke je djelovala doslovno opsjednuto količinom i raznovrsnošću zvuka koje je izvlačila iz vlastitog grla, dok je klarinet ovaj put koristila u znatno manjem obujmu.
​Frank Gratkowski i Harri Sjöström nisu ulazili u međusobno nadmetanje, već su jedan drugome s velikim poštovanjem prepuštali prostor za razvijanje solističkih dionica. Bio je to iznimno zabavan, kontrolirani kaos zvuka stvoren u trenutku. Valja biti iskren i reći da ovo nije glazba koju je lako preporučiti nekome tko nema iskustva s improviziranom glazbom, no za okupljenu publiku u klubu to je bila čista akustička magija — do te mjere da se njihova interpretacija na trenutke doimala poput unutrašnjih monologa i zvukova iz vlastite glave.
​Nije nedostajalo ni duhovitih eksperimenata; Gratkowski je u jednom trenutku u lijevak alt saksofona ugurao plastičnu bocu mineralne vode kako bi modificirao strujanje zraka i boju tona. Najveća vrlina ovog trojca bila je njihova zarazna radost muziciranja i razigranost, što je publika, okupljena u impresivnom broju, objeručke prihvatila.

​Set 3 - Ad hoc trio: Kosack / Do Mar / Millà
​Liz Kosack (US/DE) - klavijature
​Maria Do Mar (PT) - violina
​Jordina Millà (ES/AT) - modificirani glasovir ​Tri izvanredne glazbenice, koje ranije nisu nastupale u ovoj formaciji, ponudile su iznimno specifičan koncept lišen puhačkih instrumenata. Zbog toga je njihov set skrenuo u duboko, psihodelično i kakofonično ispitivanje zvukovnih granica. Zapanjuje lakoća kojom stvaraju tako apstraktnu i neobičnu glazbu. Pijanistica Jordina Millà gotovo uopće nije dodirivala tipke klavira; kako je to moj prijatelj Žica slikovito primijetio, izgledala je kao da u rezonantnoj kutiji instrumenta ima čitav catering rekvizita s kojima izvodi čuda. Violinistica Maria Do Mar jedva da je gudalom dodirivala žice (i to uglavnom u višem registru), dok je većinu vremena udarala po tijelu i poleđini instrumenta, pretvarajući violinu u udaraljku neobičnih boja.
​Liz Kosack — vizualno upečatljiva s maskom na licu — na klavijaturama je gradila vlastiti mikrotonalni svemir, usporediv s najmračnijom i najradikalnijom fazom grupe Kraftwerk. Ovdje u potpunosti dolazi do izražaja ona čuvena izreka da je "pisanje o glazbi poput plesanja o arhitekturi". Njihovo muziciranje putuje od preispitivanja osobne nesigurnosti i traženja unutarnjeg mira, sve do motiva apokalipse i ponovnog rođenja. Trio odiše nevjerojatnom hrabrošću i karakterom; uz njih slobodno možete zaboraviti sve što ste dotad znali o klasičnoj tehnici sviranja ovih instrumenata. Iako sastav nije imao standardnu ritam sekciju, njezina se odsutnost nije osjetila — umjesto toga dobili smo svježu, dojmljivu paletu zvukovnih boja.

​Set 4 - UP AND OUT Kvartet
​John Edwards (UK) - akustični bas
​Zlatko Kaučič (SI) - bubnjevi, udaraljke
​Jordina Millà (ES/AT) - modificirani glasovir
​Harri Sjöström (FI) - sopran saksofon, sopranino saksofon ​Završetak prvog dana ponudio je sve ono što je potrebno da bi se otvorenje festivala urezalo u pamćenje. Radilo se o malom sastavu koji posjeduje snagu i teksturu big benda. Jordina Millà se u odnosu na prethodni set transformirala: svirala je klavir po vrhunskim free jazz standardima, stvarajući predivan, iznimno kreativan kaos. Zlatko Kaučič je za bubnjevima istovremeno zvučao komorno, suptilno i potpuno divlje. Harri Sjöström je svom saksofonu udahnuo drskost i bezobrazluk u stilu Johna Coltranea, dok je John Edwards na zbilja predivnom kontrabasu izvodio čudesa. Kako je Žica komentirao: "Ponio bih taj kontrabas doma!"
​Edwards se davao do krajnjih granica, svirajući s energijom kakva se viđa kod najžešćih punk glazbenika — čas bi divljao po žicama, čas smirivao tenziju. Neprocjenjiv je osjećaj kada bend pusti kočnice i stisne gas do kraja. Unatoč tome što je bio sam kraj večeri i što nas je hvatao umor, ovaj nas je sastav u potpunosti razbudio i oduševio. Bila je to improvizacija u kojoj je svatko u publici pronašao vlastiti komadić smisla. Možda sam za ovaj set vodio najmanje bilješki, no razlog je jednostavan — prepustio sam se čistom uživanju. Najbolje za sam kraj prvog dana!

​Utorak, 22. 09. 2026.

​Set 1 - Ad hoc trio: Edwards / Gauci / Kaučič
​John Edwards (UK) - kontrabas
​Stephen Gauci (US) - tenor saksofon
​Zlatko Kaučič (SI) - bubnjevi, udaraljke ​Drugi dan počeo je silovito i bez kompromisa — puni gas nizbrdo! Tenor saksofonist Stephen Gauci u svom izrazu nosi neukrotivi duh Alberta Aylera: samo jako i bez milosti. Prvi put na festivalu dogodila se ona tipična jazz situacija gdje je saksofonist nakon iznesenog sola jednostavno stao sa strane i prepustio pozornicu sekciji. Njegova scenska energija i kretnje podsjećaju na Elvisa — ne može ostati miran ni sekunde.
​Izbor glazbenika za ovaj trio bio je pun pogodak, osobito u spajanju Edwardsa na basu i Gaucija na saksofonu. Iako dolaze s različitih strana Atlantika (UK i US), našli su se na okruglih sto posto iste valne duljine. Zlatko Kaučič, prekaljeni majstor i živa legenda improvizirane glazbe naših prostora, nije zaostajao ni milimetra — prašio je po bubnjevima energijom mladića u najboljim godinama.
​Tijekom ove svirke ostao sam doslovno bez riječi. Poneka započeta melodija na saksofonu ubrzo bi se rastopila u apstraktni prostor potpune slobode. Najbolji opis ovog seta bio bi punk-rock-noise-jazz. Bilo je teško definirati tko formalno vodi trio, no svi su se doveli do krajnjih granica izdržljivosti. Da moram izdvojiti jedan jedini set na ovogodišnjem izdanju festivala koji me najviše oduševio i bezuvjetno osvojio, bio bi to upravo ovaj trio.

​Set 2 - Ad hoc kvartet: Duthoit / Lisk / Do Mar / Millà
​Isabelle Duthoit (FR) - vokal, klarinet
​Tracy Lisk (US/PT) - bubnjevi
​Maria Do Mar (PT) - violina
​Jordina Millà (ES/AT) - modificirani glasovir ​Nakon muškog trija na pozornicu su stupile četiri dame i glazbu u početku usmjerile prema meditativnijem i tekućem spektru. Isabelle Duthoit je još jednom iz vokala izvlačila nestvaran raspon suzvučja i alikvota. Tracy Lisk za bubnjevima se kretala i plesala u nekom vlastitom, unutarnjem ritmičkom poretku. Maria Do Mar je na violini nastavila s razbijanjem klasične ritmičke strukture, dok ih je Jordina Millà pratila sve do trenutka kada su sve četiri zajedno skočile u ekstremno visoki tonski registar.
​Millà je ponovno ponirala u utrobu klavira: bacala je plastične čaše po žicama i udarala po tijelu instrumenta drvenim palicama s takvom silinom kao da mu zabija nož u srce. U tom je trenutku glazba doživjela potpuni katarzični vrhunac, da bi nas samo nekoliko sekundi kasnije Isabelle Duthoit svojim slobodnim, emotivnim vokalizacijama uspjela prebaciti u viziju tihih Švicarskih Alpi. Fascinira činjenica da nijedna od njih opet ne svira svoj instrument na konvencionalan način, već uporno traže netipične zvukove i stvaraju meditativne mikrofonske teksture. Potpuno su smirile atmosferu i ušle u prepoznatljivi ECM teritorij, da bi pred sam kraj ponudile kraći val kaosa koji se lagano utišao u miran finiš.

​Set 3 - Ad hoc trio: Gratkowski / Kaučič / Kosack
​Frank Gratkowski (DE) - alt saksofon, bas klarinet
​Zlatko Kaučič (SI) - bubnjevi, udaraljke
​Liz Kosack (US/DE) - klavijature ​Set je započeo lagano i sabrano. Doimao se utisak da Gratkowski na puhačkim instrumentima preuzima ulogu naratora. Sastav bi na trenutke naglo podivljao, ali bi se brzo vratio u mirne vode i nastavio istraživati suzvučja. Liz Kosack je i ove večeri nastupila s maskom na licu. Na kraju festivala otkrila mi je razloge nošenja maske, no namjerno ću sačuvati te detalje za sebe — uz malu opasku da sve svoje maske izrađuje sama.
​Bilo je zadivljujuće gledati kako se članovi ovog ad hoc trija prirodno oslanjaju jedni na druge, kao da godinama sviraju u stalnoj postavi. Glazba je putovala u najrazličitijim smjerovima; dok je dan ranije svatko od njih zvučao nešto ekstremnije, ovdje su ponudili suptilniju improvizaciju s izraženim space-rock elementima (na tragu rane faze grupe Soft Machine). Zanimljivo je bilo promatrati s kojom lakoćom skaču iz jedne zvučne slike u drugu, zadržavajući čvrst smjer koji su uvodno zacrtali. Odigrali su dvije duže improvizacije — druga je započela smireno, no kada je Zlatko Kaučič počeo puhati u savitljivu cjevčicu iz svog udaraljkaškog arsenala, čitav je trio otišao u potpunu, nadrealnu kakofoniju.

​Set 4 - Ad hoc brass septet
​Jure Boršič (SI) - alt saksofon, klarinet
​Dóra Attila (HU) - bas klarinet, alt saksofon
​Stephen Gauci (US) - tenor saksofon
​Ivan Haubrih (HR) - saksofoni
​Nikola Vuković (SRB) - truba
​Nate Wooley (US) - truba
​Luka Zabric (SI) - alt saksofon ​Kao finale drugog dana ponuđeno je nešto što se iznimno rijetko viđa: puhački septet bez basa, bubnja ili bilo kakve druge ritmičke pratnje. Očekivao se kaos bez glave i repa, no set je započeo iznenađujuće mirno i sabrano. Ubrzo je izbio kreativni kaos, ali vrlo kontroliran i kolektivan — nitko se nije gurao u prvi plan, već su se glazbenici uključivali i isključivali poput pažljivo programiranih kanala.
​Nakon uvodnog opipavanja snaga, svi su opuštenije ušli u zajedničku komunikaciju. Iako bi osobno volio da je sve otišlo u još nekontroliraniju krajnost, bilo je izuzetno zanimljivo promatrati kako priča ide u konkretnijem i suzdržanijem smjeru. Glazbenici su se pažljivo slušali i pazili da nitko ne preuzme previše prostora. Bilo je tu inventivnih proširenja zvuka: uguravanja tuba od čipsa u duplju saksofona, dječjih igrački-puhalica nataknutih na pikolo trubu i sviranja po limu kako bi se dobila drugačija tekstura. Iako je drugog dana u klubu bilo osjetno manje posjetitelja nego na otvorenju, za ovaj su zadnji set ostali samo najuporniji i najhrabriji entuzijasti.

​Srijeda, 23. 09. 2026.

​Set 1 - Ad hoc kvartet: Gratkowski / Kaučič / Perelman / Wooley
​Frank Gratkowski (DE) - alt saksofon, bas klarinet
​Zlatko Kaučič (SI) - bubnjevi, udaraljke
​Ivo Perelman (BR/US) - tenor saksofon
​Nate Wooley (US) - truba ​Pravi je užitak bio gledati ovakve vrhunske profesionalce na okupu. I znatno veći svjetski jazz i impro festivali bili bi ponosni da na jednoj pozornici okupe ovako snažan kvartet. Sastav je ponovno bio neobično koncipiran — bez basa i klavira, s tri puhača i bubnjem. Trećeg dana i odaziv publike bio je znatno bolji.
​Glazba se kretala unutar free jazz obrazaca s povremenim izletima u čistu improvizaciju. Trenuci u kojima bi se potpuno opustili bili su pravi melem za uši, osobito način na koji su nakon silovitih eksplozija smirivali formu i ulazili u predivan, sjetni, "pijani" blues u kojem su jednako uživali i izvođači i publika. Posebno upečatljiv bio je trenutak kada je čitav bend naglo stao, a zatim složno prešao u tematsku frazu koja je nezaustavljivo asocirala na kultnu himničnu temu Alberta Aylera. Nakon prve improvizacije napravili su kraću stanku pa su nas počastili s još jednim izvanrednim nastavkom. Treba skinuti kapu Zlatku Kaučiču — izići četvrti put na pozornicu u tri dana i odsvirati s ovoliko svježine može samo prava legenda!

​Set 2 - Ad hoc kvintet: Deronjić / Gauci / Janje / Kafka / Lisk
​Matej Deronjić (HR) - glasovir
​Stephen Gauci (US) - tenor saksofon
​Boris Janje (HR/SI) - akustični bas
​Damir P. Kafka - Capri (HR) - sopran/alt saksofon, violina
​Tracy Lisk (US/PT) - bubnjevi ​Veći dio ovog kvinteta činile su domaće i regionalne snage, na što možemo biti iznimno ponosni. Započeli su u komornijem tonu, no uz prisutnost Stephena Gaucija bilo je jasno da će izvedba ubrzo otići prema avangardnijim sferama. Gauci posjeduje izvanredan, bogat ton i tijekom tri dana pokazao je zadivljujuću širinu.
​Iako je ovaj sastav djelovao nešto suzdržanije, njihova je improvizacija imala dubinu i slojevitost. Ostatak ekipe bio je sjajno raspoložen: Matej Deronjić je uz sviranje po tipkama posezao u unutrašnjost klavira, Capri je u uvodnom dijelu svirao violinu držeći je poput gitare, Boris Janje je gudalom izvlačio masivne tonove iz kontrabasa, dok je Tracy Lisk svojim prepoznatljivim, organskim stilom sviranja bubnjeva povezivala sve elemente u skladnu cjelinu. Središnji dio seta ponudio je nabijenu emociju, a pravi je lom nastao kada je Capri s violine prešao na alt saksofon — bend je u tom trenutku eksplodirao u čisti, oslobađajući free jazz kaos.

​Set 3 - Ad hoc septet: Duthoit / Edwards / Gratkowski / Kosack / Millà / Sjöström / Wooley
​Isabelle Duthoit (FR) - vokal, klarinet
​John Edwards (UK) - akustični bas
​Frank Gratkowski (DE) - alt saksofon, bas klarinet
​Liz Kosack (US/DE) - klavijature
​Jordina Millà (ES/AT) - modificirani glasovir
​Harri Sjöström (FI) - sopran saksofon, sopranino saksofon
​Nate Wooley (US) - truba ​Ako se očekivalo da će festival doživjeti svoj vrhunac u radikalnoj improvizaciji, to se dogodilo na ovom setu. Sastav je ponudio komornu, tišu, ali izuzetno tešku i slojevitu glazbu — najlakše bi je bilo opisati kao zvučnu kulisu za kultni underground film koji nikada nije snimljen. Isabelle Duthoit je ponovno demonstrirala vokalne bravure, prolazeći kroz čitav spektar od dubokog basa do visokog alta.
​Glazbenici su gradili zajednički prostor bez trunke nadmetanja, izvlačeći maksimum jedni iz drugih. Bila je to neobična i duboka akustička meditacija. Instumente nisu koristili za pronalaženje uobičajene estetske ljepote tona, već za istraživanje mikrotonova, škripanja i tekstura tišine. Publika je ovaj fantastičan nastup nagradila najvećim i najdužim pljeskom na cijelom festivalu — potpuno zasluženo!

​Set 4 - Apeiron kolektiv (dirigirao Frank Gratkowski, malo i Leo Beslać)
​Kolektiv za improviziranu glazbu Apeiron
​Frank Gratkowski - dirigiranje ​Završni set donio je ponovni nastup Apeirona, kolektiva za slobodnu i improviziranu glazbu. Na samom početku orkestrom je vrlo dramatično i teatralno dirigirao Leo Beslać, da bi nakon desetak minuta dirigentsku palicu preuzeo Frank Gratkowski. Glazbeno se ovaj set naslanjao na prethodne programe — uz tišu dinamiku i česte improvizacijske ispade.
​Međutim, u usporedbi s prošlogodišnjim izdanjem, ovoj izvedbi kao da je nedostajalo prave snage, konkretnosti i fokusa. Bilo je tu predivnih momenata, poput dirljive solo dionice na pikolo trubi koja je mogla otopiti i najhladnija srca, no nedostajalo je više dirigentske hrabrosti i slobode. Kad je sve išlo strogo i precizno prema zadanim pravilima dirigiranog koncepta, zvučalo mi je predvidljivo. Prošle je godine Elliott Sharp s istim kolektivom napravio čudo (Capri mi je rekao da je Elliot Sharp tu svirku objavio i kao online izdanje!), pa je moguće da je usporedba s tim nastupom postavila visoke kriterije. Možda je razlog i u činjenici što su ove godine u postavi dominantno vladali puhački instrumenti bez šireg spektra drugih boja, no ostao je dojam da je Apeironu ovaj put nedostajalo kreativne strukture i one prave, neukrotive energije.

​Umjesto zaključka!

​Ovaj festival predstavlja nešto ponajbolje što se na glazbenom planu događa u našem gradu. Unaprijed upisujem te datume u kalendar i planiram godišnji odmor kako ne bih propustio niti jedan set.
​Osim sjajnih imena koja svake godine iznova otkrivamo, najveća snaga festivala leži u izuzetno promišljenoj koncepciji ad hoc sastava i neobičnih kombinacija instrumenata kakve se rijetko viđaju i na puno većim europskim manifestacijama. Posebna vrijednost je ona neposredna, prijateljska atmosfera tijekom pauza, kada publika i glazbenici zajedno borave ispred Močvare, razgovaraju i dijele dojmove. To čini ovaj mali festival iznimno velikim i važnim. Capri, još jednom hvala na tome! Iako je put do obljetničkog, 10. izdanja još dug, duboko vjerujem da će se ovaj dragocjeni koncept održati. Čista magija improvizirane glazbe!

jura // 25/09/2026