SERVUS LAIBACH, ZELO LEPO VAS JE SPET VIDETI!

Nakon tri godine pauze, Laibach svratio na druženje u Zagreb i podsjetio nas kako je nimalo slučajno naš grad izabran za posljednju stanicu ovogodišnje koncertne promocije recentnog albuma Musick - naime Laibach i Zagreb vole se javno već gotovo pola stoljeća, upravo koliko je svijeća na torti sasvim vremešnog sastava koji izgleda i zvuči mlado poput AI alata ukalupljenih u instrumentarij, ili kako sam pjevač Milan Fras kaže, članstvo banda, premda razumije potpunu okupiranost te i takve inteligencije koja postade ponovljiva stvarnost vremena kojem smo i domaćini i gosti.
No slovenski nas gostI, ili možda bolje da pišem u prvom licu, uvijek iznova razoružaju, iznenade, potaknu na razmišljanje, ali i rasplešu, nasmiju, povremeno i živciraju, a to su sve osobitosti najznačajnijeg slovenskog proizvoda - u domeni glazbe sasvim sigurno, a vjerojatno taj okvir obilato nadilazi kulturno-umjetničku sferu. Kako bilo, Boogaloo je sinoć bio solidno popunjen, mjesta bi se našlo za još par desetaka duša i iskreno smatram da se poveći broj izostanaka pravda ili nepotpunim razumijevanjem posljednjeg studijskog albuma ove družine, ili se izostanci vežu uz prosječnu dob posjetitelja kojima bi više odgovarala koncertna subota, budući se na radnim mjestima boravilo do 15-16 sati, a mnogima su smjene trajale i duže.
U neonsku ružičastu svjetlost band se na pozornicu popeo oko 20:45 i krenuo sa dominantnim vlastitim uvjerenjima prezentirajući čitav album Musick, dodavši uz to i nove skladbe koje će se naći na nadolazećem Musick: Encore uratku, ugradivši unutar set liste dojmljive obrade Love On The Beat (Serge Gainsbourg) i na bisu neodoljivo privlačnu, čudesno prilagođenu ili u tom smislu potpuno svoju Make Your Own Kind Of Music, folk skupine iz 60-ih The Will-O-Bees. Premda Janija Novaka odavno ne vidimo na stageu, a njegov alter-ego ili pseudonim Ivo Saliger apsolutno vuče konceptne konce kako audio, tako i vizualnog prikazanja banda, najvećim je dijelom zaslužan što uzdanice Mute Recordsa i dalje suvereno marširaju svijetom; naravno, tamna ikonografija grupe nije izblijedila, nego se prilagodila sveprisutnom paktu ovovremenih opakih i opasnih ideologija skrivenih iza ništavnog blještavila, a što Laibach prigodno ironizira, kritizira, napada i gađa, sistematski lagano kroz auto-tune odlomke po meni vrlo dobrog Musicka, a sve smo to mogli popratiti na velikom zaslonu u pozadini stagea. 
Slovenci izvrsno koriste koračnicu kao prepoznatljiv biljeg svoga izričaja, dok kao karizmatična i centralna figura binom dominira nepoderivi Milan Fras (aka Dachauer) čiji vokal ne gubi snagu, uvjerljivost i karizmu, susretljivo prepuštajući gostujućim epizodama (na displeju kao punopravnom članu koncertnog kolektiva), primjerice Senidah na Love Machine, Wiyaali na Musick i Allgorhythm, ili odličnoj i vrlo mi dragoj Manci Trampuš iz Koala Voicea tijekom Modern Talking vodeće role, kao i nezaobilaznoj Martini Martensson, ne mijenjajući kurs, domenu ili jedinstveni algoritam koji je ujedno jedan od lajtmotiva spomenutog albuma, više nego uspjelo transportiran u tkivo koncerta koji, kada je Laibach u pitanju, znači uvijek i više od samog sviračkog ogleda. 
Band odličan i konkretan, sa svake strane pozornice kvalitetno su i sugestivno djelovali synth i programerski majstori Rok Lopatič i Luka Jamnik, gitare podsjetile i na najbolje industrial trenutke iz 80-ih, pa i 90-ih, oštro klizile u nespokoju klišejiziranih latino dvijetisućitih (doista poslušajte zadnji album, vrijedan je pažnje) i kada ih koristi i mijenja Vitja Balžalorsky, čini se laganim zadatkom, iako je miljama daleko od laganog, dok se ritmičkim strukturama Bojana Krhlanka moraju pridružiti i istaknuti fantastične plesne kreacije Patricije Crnkovič i Daše Resnik - djevojke su okupirale prostor pozornice vitlajući udovima i torzom, vodeći čak i live tjelovježbu poput paradne komercijalizacije komunikacije na dijagonali televizija-gledatelj, što se može i protumačiti davnim i revitaliziranim agendama fašističke filozofije ili masovne follow me histerije.
Da zaključim, dragi gosti iz susjedne Slovenije održali su odličan koncert, ne bih imao ništa protiv da nas posjete i nešto češće jer servirajući za pobjedu kroz zaključke na temu ispraznosti mainstream popularne glazbe (i kulture) doživljeno kroz rozo šamaranje nešto kraće od dva sata sinoćnjeg druženja, podvlači činjenicu kako je ljubav domaće publike i sastava (ili ako hoćete Zagreba i Ljubljane kao sinonima iste) vrlo živa i neraskidiva.
Hvala Laibach što ste takvi kakvi jeste - smrt fašizmu, sloboda ironiji!

dario b. // 17/10/2026