Program udruge Ušušur iz Zagreba kao što je najavljeno doveo je dva hrvatska (Etuiiowie i Ampoule Andario) i dva italijanska izvođača (1997EV i Mushroom's Patience). Četiri neću reći originalna, ali svakako posve različita izvođača. Ovaj izvještaj je potpuno subjektivan i kritički možda pogrešan, a ako ga pročitate, shvatiti će te razlog.

U ovom okrutnom svijetu gdje materijalizam, novac i pohlepa za vlašću predstavljaju osnovni svjetonazor postoji i jedna nevladina udruga koja ima sasvim drugačiji tijek djelovanja. Za sada o organizaciji Ušušur ne znam dovoljno, ali ono što sam te večeri čuo od organizatora, vrlo mlade i lijepe gospođe (i majke) Tihane Franković i njezine prijateljice (sorry, zaboravih ime) moram priznati bacilo me u debelo promišljanje ne samo globalnog i društvenog, već i individualnog svjetonazora. Osim što se bave različitim, uglavnom alternativnim djelovanjima, organiziraju i koncerte koji imaju osnovnu namjenu da predstave radove umjetnika o kojima niti najbolji poznavatelji independent scene nemaju pojma. Tako im je želja bila (a vjerojatno im je još uvijek) da organiziraju koncert čiji bi sav prihod išao kao pomoć Genesis Breyer P-Orridige-u, vođi kultnih Psychic TV i Throbbing Gristle kome je preminula supruga. Ovaj legendarni inovator eksperimentalnog elektronskog zvuka živi u takvoj neimaštitni da nije imao novaca niti za njezin pogreb, te navodno balansira između bijede i gladi. (kaj je to moguće u 21. stoljeću, barem ovdje na tzv. Zapadu? Nevjerojatno.). Bila bi to svakako lijepa moralna i materijalna potpora, no kako to izvesti kad na koncerte koje Ušušur organizira dolazi otužno maleni broj ljudi? Koliko sam shvatio, od prodaje ulaznica ne mogu pokriti niti troškove izvođača, te im sam klub Močvara izlazi u susret i namiruje ostatak dugova. I to je zaista fina i moralna gesta. Sasvim sporadično sam joj predložio da organiziraju jači koncert kao što je primjerice bio nedavni The Young Gods ili Tuxedomoon (naravno ne u njihovoj organizaciji), no Tihana je kazala da se oni ne bave komercijalnom scenom. ... Molim??? Ne razumijem. Apsolutno. Kada bi The Young Gods bili komercijalan sastav nastupali bi pred tisućama ljudi (poput drskih imitatora The Prodigy, Depeche Mode ili The Chemical Brothers) i svoje albume ne bi morali prodavati na koncertima, a njihove pjesme bi se vrtjele na komercijalnim radio programima kao što je primjerice Otvoreni ili Radio 101 (eh, sad je već i komercijalni). Nigdje, osim u svom stanu ih ne mogu čuti. A ove subote je komercijalna scena dosegla svoj domet - na RTL prijenos utakmice Makedonija-Hrvatska, na HTV1 'Ples sa zvijezdama' sa Gopcom i na HTV2 film 'Maverick' i emisija 'Euro 2008'. Razlika između mog i njezinog poimanja komercijalne i nezavisne scene je izgleda ogromna. Kako god, svaka joj čast na još uvijek neiskvarenoj iskrenosti. I njoj i udruzi Ušušur. Ovako nešto se susreće vrlo rijetko. Koncert...
Otvorili su ga zagrebački Etuiiowie koji su prije samog nastupa emitirali vrlo interesantan crno-bijeli video spot, a sam band se pokazao iznimno maštovitim indie-noise rock izvođačem. Momci su imali bijelo našminkana lica, te su neodoljivo podsjetili na performance Peter Gabriela iz faze kasnih 70-tih i početka 80-tih. Da se razumijemo, s glazbom Gabriela apsolutno nemaju nikakve veze, već s njegovom koncertnom face koreografijom. Glazbeno su vrlo čvrsti i žestoki, te u svoj kolorit podebljane gitarske buke i distorzija vrlo domišljato ubacuju nerazgovjetna vokalna mrmljanja koja su obogatili i korištenjem megafona. Za ovu priliku imali su bubnjara (na njihovom web-u će te pronaći podatak da su duet), te daleko bolje zvuče uživo nego li na "12. bombardiranju New Yorka" gdje imaju vrlo loše snimljene naslove nazvane "1", "6" i "7" u kućnoj lo-fi produkciji. Na njih svakako valja obratiti pažnju jer rade vrlo intrigantnu individualnu i zasebnu glazbu koja ima neke reference japanskih eksperimentalnih noisera Ruins, Melt Banane i Zeni Geva, te domaćih snaga Peach Pit, sjajnih Trio Tri i neprežaljenih Mamojebaca.

Budući da je koncertu prisustvovao i Zdenko Franjić koji je uz djevojke iz Ušušura također imao svoj štand s nosačima zvuka, svaku pauzu sam iskoristio za ugodno čavrljanje tako da skoro nisam niti primjetio dugačke pauze između izvođača koje su ovaj puta bile možda nešto kraće nego li na nastupu Boyd Ricea. A u međuvremenu je DJ vrtio vrlo zanimljivu glazbu, između ostalog i talijanskog AIT!-a. Potom su na scenu izašli Ampoule Andario, duet iz Zagreba kojeg čine momak i vrlo lijepa djevojka u haljini čija su umjetnička imena Teenwisse i Everhard. (tko je tko pojma nemam). Oni koriste samplere i proizvode vrlo čudnu eksperimentalnu glazbu u kojoj ima svega i svačega - od elektronike i noisea do techna, trancea i ekspresivnih obrednih izleta u nepoznato. Ne znam što su slušali i što je utjecalo na njihovu kreativnost, ali osjeća se duh eksperimentalnih radova Ryuichi Sakamota, Ikue Mori i natruha njujorških Iconoclast, ali samo u nekim sekvencama. Vrlo dobro urađena glazba, te se očekuje i poneki nosač zvuka za recenziju na ovim stranicama. Naravno, ako AA to imaju i žele. Bilo bi zaista lijepo jer je njihov nastup bio pravi melem za uho nakon (ipak ne pretjerano bučnih) Etuiiowie. Eh, a onda nešto što zaista ne shvaćam što je to trebalo biti, što to jest i čemu je to svrha. Očekivalo se od italijanskog 1997EV da nešto predstavi i pojasni sve one čudne stvari koje možete naći na njihovoj web stranici o eksperimental/ psycho-ambient/ cyber-popu, no to je najkraće rečeno bila davež. (citiram redara Hogara koji im je skoro isključio struju). Duet kojeg čine gitarist (a i vokal), te gospodin na sampleru i laptopu je bila pretenciozna igra dva djeteta koji bacaju kamenčiće u vodu. Koliko god da su se ova dva gospodina trudila predstaviti svoj rad pred malobrojnom publikom, toliko je svako malo vremena i ona šačica ljudi počela odlaziti. A i sam Zdena se tu negdje pokupio jer su i njega, starog otpornog konja na psihičke terore izgleda zadavili, kao i činjenica da je bilo premalo publike. 1997EV su nešto pokušavali i pokušavali, ali ja zaista nemam riječi šta su to oni pokušavali. Gledao sam ih i slušao, no apsolutno ništa nisam ukapirao smisleno. Da li zbog 5-6 ispijenih piva ili toga da o svemu tome što oni rade ja nemam tri čiste, zaista ne bih mogao reći. Drugi dan kada sam pisao ovaj izvještaj pokušavao sam shvatiti što sam to gledao i slušao, no ništa osobito mi nije padalo na pamet. Zaista nemam pojma. Lagao bih vam da kažem da je to bila eksperimentalna elektronika ili komercijalni pop, moderna avangarda ili pretenciozno preseravanje. Jednostavno - praznina. (ko kad je Peđa gledao Aki Rahimovskog, no znao je zbog čega je nastao mrak). To ću vjerojatno shvatiti kada preslušam njihove albume koje mi je obećala Tihana. Nevjerojatno, ali fakat ništa nisam shvatio, priznajem. U ovakvo smiješnoj, sarkastičnoj i tužnoj situaciji kada je u Močvari ostalo još svega 20-30 ljudi i prostor kluba zjapio prazan i gladan poput jadnog i pokislog kera na lancu koji je zaboravljen od gospodara dogodilo se čudo. Na pozornicu je izašao Mushroom's Patience, koji je koncert izveo za mene i onih par posjetitelja. Gledajući da barem ja ništa nisam uspio saznati o njima (jer su izgleda band), te sam bio pod silinom praznih utisaka pune glave od 1997EV, skoro da sam se pokupio i otišao kući. No, dokazao sam sebi da ipak nisam došao na pijacu ili na izrežiranu verziju američke hollywoodske sudnice i latinskih sapunica već na koncert izvođača o kojima ja domaći plebejac nemam pojma, te me neki vrag ili Bog tjerao da ipak ostanem. (a usput, već je prošla i ponoć, te se nikakvo piće nije moglo točiti i ozbiljno sam razmišljao da odem u Route 66, Spunk ili do prve benzinske). Elem, taj Mushroom's Patience je Raffaele Cerroni, gospodin iz Rima koji je dostojanstveno podnio teret headlinera pred auditorijem kojeg mu je zagrijao i ohladio 1997EV. Dobrih 10-15 minuta sam mislio da nas preostale tvrdoglave jadnike Mushroom's Patience doslovce zajebava. Pustio je podlogu s cd-a i nešto prćkao svirajući bas gitaru. Skoro da sam se opet pokupio kući. No, kroz njegovu glazbu odjednom je počela do mene dopirati svjetlost iz podruma duše, te sam osjetio onaj pradavni, već zaboravljeni osjećaj Joy Division, ranih Cabaret Voltaire, te još uvjek aktualnih Tuxedomoon, Throbbing Gristle, Boyd Ricea, Psychic TV, a i David Sylviana. Glazba je odjednom postala magija. Čarobna. Opijajuća. Jest da nastup bez pratećeg sastava izgleda skroz siromašno, no MP je i uz običnu podlogu s cd-a, te svirajući bas gitaru i pjevajući (bolje rečeno šaptajući) svoje tekstove na tko zna kom jeziku ostao vjeran svojem autorskom opsegu. Nikada prije ga nisam slušao, niti čuo za njega, te mi je nakon koncerta dao svoj album "Water" iz vjerojatno 2004. godine kojeg sam odmah iduće jutro zavrtio, ali bih vam sada mogao lagati kako se pjesme zovu jer nemaju naslove. Mogu samo reći da je repertoar koji je te večeri predstavio u Močvari genijalni elektronski minimalizam na pragovima već spomenutih velikana. To su toliko tople, prozračno čiste ambijentalne melodije koje podebljava s jednostavnim zvukom bas gitare, te su neke teme veoma plesne i svakako komercijalno vrlo radiofonične.

Kada bi Mushroom's Patience bio band za koncerte bio bi križanac sa David Sylvianom, ambijentalnim Can-om, Psychic TV, povratničkim sjajnim albumom Throbbing Gristle "Part Two - Endless Not" i domaćom Tena Novak. Glazba mu je dosta jednostavan psihodelični minimalizam i uskoro će usljediti recenzija albuma "Water".
Nakon koncerta, kao što sam već spomenuo, upoznao sam se sa Raffaelom i nakratko smo popričali, a on je bio presretan što se nekome svidjela njegova glazba i što je netko od bijedne šačice prisutnih istinski uživao u njegovoj izvedbi. Rekao je da u Rimu i Italiji nitko za njegov rad ne mari, te da ga njegovi Italijani doslovce poseru jer su okupirani noblesom, pomodnim hirovima i svijetonazorom današnjice. Možete ga kontaktirati na e-mail info@artcraf.it , biti će presretan. Talijani izgleda pojma nemaju kakvog avangardnog umjetnika imaju. Vjerojatno i zato jer su ih imali i imaju ih previše pa ne obraćaju pozornost na malog čovjeka.

Kad sam se vraćao kući po savskom nasipu gruntao sam u glavi kako to da sam Mushroom's Patience shvatio do srži, a 1997EV nikako. Tu mi nešto zbilja nije jasno...

Tihana, čim prije mi daj te njihove albume.

horvi // 20/11/2007

> vidi sve fotke // see all photos