S obzirom da se datum zagrebačkog nastupa Orchestra Baobab znao još najesen, ne sumnjam da su ga istinski fanovi world musica dugo očekivali. Nakon nastupa odgovorno mogu ustvrditi da je svako očekivanje bilo potpuno opravdano. Dok nabrzinu proletim po memoriji pokušavajući se sjetiti dužine nastupa raznih svjetskih zvijezda, psihološkoj granici od 2 sata uglavnom se približavaju ili je probijaju world music izvođači, slučajno ili ne. No ni blizu da je Baobabov nastup ostao samo na kvantiteti od skoro 120 minuta izvedbe; svaki od 11-ero članova orkestra istinski je glazbeni virtuoz i to se jednostavno osjetilo u zraku. Ugodno sam se iznenadio već na samom početku s obzirom da sam stigao gotovo na sam početak nastupa. U Aquariusu nisam očekivao preveliku gužvu s obzirom na nedjelju i cijenu karte koja je, kako sam čuo, bila previskoka za nekog tko bi došao poslušati glazbenike samo zato jer ih nikad prije nije čuo. Tako je zapravo i bilo: vrlo ugodna popunjenost prostora, s publikom potpuno miješane dobi i spola. Očita ukočenost publike postepeno se razbijala sve do otprilike polovice nastupa i "Ndeleng ndeleng". Unatoč jezičnoj barijeri i nedostatku govorne komunikacije, trud koji su baobaovci ulagali da animiraju publiku bio je stvarno ogroman. Šteta što im to nije baš uspijevalo. Kako su se nizale pjesme, tako su se i članovi izmjenjivali na instrumentima, što je meni osobno još više pojačalo dojam virtuoznosti kojoj smo mogli svjedočiti. Iako orkestar tehnički nema frontmena, dva su člana koja ipak na pozornici djeluju maksimalno autoritativno: Barthelemy Attisso, samouki genijalni gitarist, jedan od osnivača orkestra 1970. godine, te Issa Cissokho na tenor saksofonu, koji skače i animira publiku kao da ima 20, a ne 60 godina. Attissove briljantne dionice mogle su se čuti gotovo na svakoj pjesmi, a jedan od vrhunaca večeri svakako je njegov interplay s Cissokhom na "Nidiaay". Iako sam tu mislio da je kraj, Baobab je neumorno izveo još 4 stvari prije nego su uz duboki naklon otišli s pozornice. No ne svi. Cissokho je nastavio solo svirati uz sveopće odobravanje publike i bis se nije trebao ni tražiti. Orkestar se vratio i izveo još otprilike 5 stvari, a među njima je bila i "Ami kita bay" na kojoj je publika napokon probila jezičnu barijeru i pjevala refren. Uzeo sam setlistu s pozornice po završetku da ju mogu podijeliti s vama u ovom izvještaju i iznenadio sam se. Na njoj je samo 15 + 1 pjesma i to u sasvim drugačijem redosljedu nego su ih izvodili, dokaz da se radi o umjetnicima koji mogu improvizirati bilo gdje i kad. Ovaj nastup Orchestra Baobab nesumnjivo je kvalitativno među najjačim koncertima ove godine u Zagrebu i samo možemo izraziti žal što se nije održao u petak ili subotu da se posjetioci mogu malo više opustiti.

tzerho // 27/03/2009

> vidi sve fotke // see all photos