Iako na prvi pogled čine klasičan jazz trio (klavir, kontrabas i bubnjevi), glazbu Chrisa Abrahamsa, Lloyda Swantona i Tonya Bucka teško je svrstati u standardne okvire.

Ovaj australski trojac se udružio 1987. i do danas izdao čak 14 albuma. To možda i ne bi bilo neobično da svaki od njih nema i vrlo bogatu i raznoliku glazbenu karijeru neovisno o samoj grupi pa su tako pojedinačno ili zajedno prisutni na preko 200 albuma. Zbog toga spadaju u red najcjenjenijih i najtraženijih australskih glazbenika. The Necks su od samih početaka obožavani kako od publike, tako i od kritike koja ih svrstava u eksperimentalni, avangardni jazz, s elementima minimalizma, ambienta, duba, krautrocka, post rocka, ... No, ne volim se opterećivati ovakvim podjelama pa ću (biti subjektivan i) reći da su jednostavno posebni.

Necksi su svaki zagrebački koncert dosad rasprodali pa je tako bilo i ovaj, šesti put, u intimnoj dvorani Teatra &TD koja je kao stvorena za ovakve nastupe.

Tek kad je dvoranom zavladala savršena tišina, trojac je u potpunoj koncentraciji započeo svoje putovanje. Kratka i jednostavna dionica na basu odredila je ostatak koncerta, u kojem su Abrahams, Swanton i Buck sitnim promjenama razrađivali melodiju, ritam i harmoniju u hipnotičkom ponavljanju osnovne dionice. Na pozornici se toliko savršeno razumiju i nadopunjuju da je gotovo teško vjerovati da se radi o improvizaciji. Od tihog sanjarskog početka do ekstaze pred sam kraj, kad se činilo kao da svira cijeli simfonijski orkestar, da bi nas onda opet polako prizemljili u tišinu odakle smo i krenuli.

Swanton je u jednom intervjuu rekao da neovisno gdje sviraju, ljudi se uvijek na kraju koncerta čude kako tih sat vremena nestvarno brzo prođe, čini im se poput nekoliko minuta. Isto se dogodilo i meni.

Neckse smo ispratili ovacijama, u nadi da ćemo ih uskoro opet vidjeti...

dominik // 19/05/2009