Kao što u pres materijalima stoji, KODO na japanskom označava otkucaje srca kao primarni izvor svih ritmova, a ujedno je i naziv za djecu bubnja. Nastupi Kodo bubnjara ujedinili su se u jednu turneju koja traje već tridesetak godina, a u Zagreb su se vratili ponovo nakon jedanaest godina. Odabir Cibonine dvorane za ovakav događaj bio je malo upitan, zbog akustike prostora, no vjerojatno se išlo na popularizaciju i smanjenje cijene karata, iako bi puno bolji prostor bila npr dvorana Lisinski. Dvorana je bila i više nego solidno popunjena iako je u parteru ostalo još dosta praznih sjedalica. Oskudna pozornica s centralnim velikim bubnjem stajala je točno nasuprot nas, koji smo sjedili u zelenom sektoru, a već i prije samog početka u dvorani je postajalo jako zagušljivo i prevruće.

Program je bio podijeljen u dva dijela i bilo bi bezveze da sad nabrajam kako se koja točka zvala, no svaka je imala neku priču, bez obzira dal se radilo samo o bubnjanju, laganom plesu ili pjevanju japanskih pjesama. Ono što je bilo vidljivo, da su mnogi gledatelji, kao i ja, ostali iznenađeni činjenicom da je lupanje po bubnjevima bilo dosta kontrolirano, a puno se dalo na koreografiju, pjevanje i ples, odnosno igru koja nam je trebala dočarati priču. Zbog toga, dijelovi programa bili su malo naporni, dijelovi su bili pretihi za ovakvu dvoranu, što srećom na kraju nije umanjilo događaj, pa je publika velikim i dugačkim pljeskom nagradila bubnjare i plesače i pozvala ih na bis te s njima odbubnjala (otpljeskala) završnu točku.

pedja // 09/06/2009