Prošlog utorka je, po treći put, u naš grad ujahala tuareška glazbena karavana Tinariwen, ovaj put da nam na trpezi pozornice kluba Aquarius ponudi svoju najfriškiju deliciju - novi album ''Imidiwan''. Kao što se i moglo očekivati, zbog agresivne promidžbe koncerta putem radija, internet portala i velikih kartonskih plakata ovješenih po cijelom gradu, Aquarius je bio krcat ljudima od kojih su mnogi večer odlučili provesti ovdje ne zbog ljubavi prema ovoj glazbi, već privučeni krivo protumačenom cirkuskom promocijom. Mislim da je i oko ovog koncerta, nepotrebno, stvoren hype poput onog kojim se svojedobno mamilo zagrebačku urbanu mladež, razne dizajneriće, marketinške stručnjake i slične 30ineštogodišnje japije na nastupe bezbrojnih romskih sastava. Iako i romske glazbenike i Tinariwen svrstavamo pod isti nazivnik 'world music', razlika je u tome što će Cigani svojim divljim trubljama i razuzdanim dugmetarama uvijek isporučiti masi žednoj zabave atmosferu u kakvoj će se i najsramežljiviji burzovni mešetarčić opustiti dovoljno da razdrlji košlju i veselo skakuće po komadima stakla čaše koju je netom prije razbio o pod, dok Tinariwen svojom intimnom, repetitivnom, hipnotičkom glazbom poziva više na tiho uživanje nego na ples, više se obraća duši nego što golica tijelo. Njihova muzika nije za svačiji čef! Slušajući koncert i istodobno promatrajući ljude u publici nisam se mogao oteti dojmu da su mnogi, barem potajno, očekivali Severinu i Bregovića, a umjesto njih dobili su Tetu Lizu. Umjesto šljokičavosti i šarenila dobili su jednostavnost i bjelinu nošnji kojima su svi članovi Tinariwena bili zaogrnuti od glave do pete (jedino pjevač i lider sastava Ibrahim Ag Alhabib nije imao turban i prekriveno lice, već je njegova prepoznatljiva, posred tjemena razdjeljena, kovrčava kosa slobodno stršala u zrak); umjesto ritmičnih poskočica poznatih refrena, smirujuće napjeve na nekom potpuno im stranom jeziku; umjesto nesofisticiranog bastarda istočnjačkog melosa i domaćeg folka, prividno jednostavan ali mnogima nerazumljiv spoj tradicionalne tuareške poezije, alžirskog raia, zapadnjačkog popa i gitarističkog bluza. Mnogi su se, primjetio sam, dosađivali kako je nastup odmicao, zijevali i pogledavali na sat, no za to nikako ne možemo kriviti Tinariwen već one koji su od njih napravili nešto što oni nisu. Posjetitelji koncerta koji su uistinu upoznati sa stvaralaštwom Tinariwena nisu bili iznenađeni time što su ovi glazbeni nomadi sličniji onome što kod nas rade Teta Liza ili Miroslav Evačić nego Bregovićevoj školi zvuka. Oni, koji su došli da se opuste nakon naporna radnog dana uz piće i ambijent saharske oaze, u tome su i uspjeli, a onima koji su očekivali dernek kakav bi im priredili Sevka ili neki romski veseljaci možda bi bilo dobro da se sljedeći put bolje informiraju, ili da odu na Kultur Shock u Tvornicu 20. ovog mjeseca - Gino Banana i ekipica će zasigurno zadovoljiti sve njihove karnalne apetite!

nenad lukač // 16/11/2009

> vidi sve fotke // see all photos