Kada je glazba prožeta iskonskim duhom Majke Zemlje? Pitanje na koje bi po mom pojmu Justin i Camara vrlo lako mogli odgovoriti...Mogli bi oni s lakoćom odgovoriti na još mnoga teška pitanja kao što je "Kako se postiže izvanredna i spontana komunikacija dvaju potpuno različitih svjetova?" Tko se to tu "poigrao" da oni tako nadnaravno zvuče ali opet tako blisko našoj prirodi? - Ta glazba zvuči poput one s kojom se glasa naša duša kad slobodno pleše i luta bespućima svemira!? Možda sam Bog ima svoje prste u tome. Nitko nebi znao reći, a ova dvojica su toliko skromni da čak to neće niti priznati ako bi ih se pitalo. Ponekad se eto na veliku radost svijeta dogodi čudo i Majka Priroda oslobodi svoj glas kroz odabrane glazbenike i odabrane instrumente. Ovoga puta taj predivan, iskren i duhovan glas probudio se u kroz Justina i Camara, te njihove instrumente. Točnije, rekla bi da je taj glas cijelo vrijeme bio tu u ritiju, ali je trebao modernijeg menadžera (Justinovu gitaru za duet) koji bi ga poveo i doveo do "dalekih zalutalih ušiu". Približio ga ovom, bukom zatrovanom, svijetu. I dobro da nas je Justin upozorio kako će nas Juldehov riti natjerat da plešemo i plačemo od sreće, inače bi to bio prevelik teret ushita koji bi vjerujem teško i "bolno" podnjela - bit ću toliko slobodna pa ću usporediti tu bol s "bolnom inspiracijom" dok crtam kada mi doslovce teku suze jer nemogu viziju u glavi prenjeti na papir točno onako kako ju vidim...Osjećam silnu sreću/ushit ali i silnu bol jer neznam kako da tu sreću izrazim.. Oni koji znaju mene znam o čemu pričam, a oni koji ne, verujem da će i kroz ove skromne riječi shvatiti koliki je to zanos bio. Glazba koja izlazi iz dualne igre ovih dvaju instrumenata budi u nama neopisivo poznate osjećaje na koje smo već zaboravili...a to je da svi potječemo od iste sile...od Majke Zemlje. Možda sve ovo zvuči vrlo nestvarno, preteško i pomalo sumorno, ali vjerujte mi da pričam upravo o sreći. Ne onoj nestvarnoj/prisilnoj/prijetvornoj...već upravo o onoj iskonskoj, pravoj, smirenoj i nevinoj koja vječno čuči poput djeteta duboko u nama i rijetko joj puštamo da se izrazi. Zamislite dijete kojemu ne dopuštate da bude dijete. A mi smo naše zatvorili i zaboravili kao da nije važno. Vrlo sam sretna što sam upoznata s glazbom Justina i Camare, jer su me podsjetili kako je to iskreno se smijati i "plesati kao da te nitko ne vidi". I definitivno zapisujem u planer pod "obavezno" posjetu sljedećem gostovanju ovog dvojca! Ajmo sad objektivnije iskomentirati koncert. Neke činjenica koje nemogu prešutjeti, tj. nemogu povjerovat u žalosnu istinitost istih: Recimo na koncertu je bilo otprilike 50 ljudi, možda malo više. Od njih 90% je dobilo karte na kojekakvim nagradnim igrama, proslijeđivanjem, poklonima i sl. ili su upali zbog izvjestiteljskih poslova poput mene. Karte su se na kraju djelile šakom i kapom. Nisu ti trebale niti "lijepe oči" da bi te pustili unutra kada su uvidjeli koliko malo ljudi je došlo. U čemu je nastao problem kada je koncert tako slabo posjećen? Ok, shvaćam da je mnogim ljudima nepoznat ovaj dvojac. Doslovce im se moraju nabijati na nos informacije i učestalo ih se gnjaviti (biti dosadan) ako ih želiš dovući na svoj koncert, jer u moru silnih mogućnosti i informacija izgube se i one najbolje, najvrijednije. No Zagreb nije London, koji ima vjerujem 200 klubova i isto toliko odličnih koncerata dnevno!!! Onda me ne bi čudila neodlučnost dolaska na ovaj izvanredan koncert, jer je izbor prevelik. Ali, ovo je molim lijepo mali Zagreb, i nije nikakav problem dovući stvarno mnogo ljudi na koncert samo ako ih se uputi, educira, objasni, adekvatno i dobro informira. Ako čovjek nezna, nemože biti privučen. Naravno da nitko neće doći na koncert ako se ne potrudiš napisati dobru najavu (netko će sad reći da sam i ja kriva pošto sam je ja i pisala, no ja nisam jedina), osmisliti dobru promociju, i na kraju krajeva važna je i osobna angažiranost, diplomacija i sposobnost samog organizatora. Bend s tim nema ništa veze....a možda i ima, neznam. Samo znam da je bend "odradio" svoje vrhunski, za razliku od organizatora i načina na koji je ugošćen ovaj dvojac. Prigovor dajem i samoj osvjetljenosti...Aquarius ima lijep ambijent, ugodno uređen interijer, no sve pada u vodu kad je riječ o osvjetljenju samog stage-a. Meni osobno nije smetalo, ali taj nedostatak zbilja ponekad bode u oči. Pogotovo bi to bilo izraženo da je dvorana puno veća. Platiš da čuješ i VIDIŠ, a na kraju samo čuješ, ili čak ni to. Cijelu večer su svirali u polu mraku. Zbog njihove dobre naklonosti publici i volje za komunikacijom vječno su se približavali rubu stage-a, dok su reflektori bili upereni tamo negdje daleko na bubnjara. Vrlo glupo koncipirano, jer stekneš dojam kao da ih se namjerno htjelo odgurati od publike. Srećom nedostatci su bili znatno umanjeni i gotovo neznačajni jer su se Justin&Camaro maksimalno potrudili dirnuti i potaknuti na ples ama baš svakog čovjeka, i uspjeli su u tome! Nema lica na kojem se nije ocrtao osmijeh, i nema tijela koje se nije njihalo u neodoljivim ritmovima! U jednom trenutku sam Camaro je zvao na pozornicu ove iz prvih redova da se priđruže i plešu uz njega, no valjda je neugodnost, tj. dječja sramežljivost učinila svoje. Da sam ja bila tada bliže, vjerujem da bi se popela..dok bi se frendica hvatala za glavu i pokrivala lice :-))) Strašno sam vesela bila kada sam uspjela prepoznati tri stvari koje sam čula i na MySpaceu. A to je vrlo moćna "Sahara", zatim ritmična i energična "Ya Ta Kaaya", te prerijska "Wayward"....ostale nisam znala, pa sam za potrebe izvještaja opet maznula setlistu. Pročitati ovaj "doktorski" rukopis je poprilično zeznuto, no evo mislim da sam uspjela barem pola dešifrirati: "Nayo", "Mariana", "Blue Man", "Tonio", "Gianako", "Achu", "Sahara", "Blues", "Ya Ta Kaaya", .... Iskreno, jedva čekam njihov sljedeći koncert u Zagrebu. A onda ću se ja osobno potrudit da dovučem ljude i upoznam ih s nevjerovatnom energijom kojom zrači ova glazba!

bubimirka // 10/12/2009

> vidi sve fotke // see all photos