Nakon poprilično emotivno nabijenog petka u Močvari (Brendan Perry), dobro mi je došla jedna mirnija atmosfera &TD ambijenta. Pomalo iznenađena činjenicom da su sjedala i dalje egzistirala u prostoru, nekako sam se stopila sa prvim redom. Uz polunapunjenu veliku dvoranu, No Kids su započeli svirku, kao švicarski sat točni, u 22 h i odmah na prvu pokazali da možda samo izgledom podsjećaju na neugledne srednjoškolske štrebere. Glazba je bila i više nego izvrsna, pa čak mislim i na iznenađenje svih prisutnih koji su očekivali ''zvjezdu večeri'' nakon. Najave za taj izvrstan mladi band kojeg su strpali pod tehnoidni electro-pop, već nakon prve pjesme je dokazao da je puno više od pukog popa. Uz melodiozan vokal Nick Krgovicha (koji se i sam pohvalio da korijene vuče baš sa ovih prostora) koji je varirao od prigušenih uzdaha do genijalnih soul dionica, nadopunjen uz tri klavijature i bubnjeve bio je pravi melem za uši. Počašćeni hitovima For Helloween i The Beaches All Closed, počela su me lagano smetati sjedala koja su osiguravala statiku, a No Kids nikako nije zaslužio baš to. Uz drmanje glavom i cupanje nogama koliko se moglo, moram priznati da ću ovaj band uvijek rado uvrstiti na svoju playlistu. Nakon ugodnog skoro pa školskog sata, No Kidsi su uz sramežljive osmjehe i nenametljive pokrete ustupili mjesto dugogodišnjem majstoru zvuka. Phil Elvrum došetao je ležerno u svom stilu na stage (japanke i neugledna košulja) naštimavajući gitaru. Moje očekivanje da ću slušati one man band iznenadila je poprilična gužva na sceni. Uz pomoć dva bubnjara i dvoje klavijaturista ( No Kids) Mount Eerie je odmah na početku presjekla misli o mirnom lo fi zvuku. Iznenađujuća žestina perkusija i distorzičnost gitare koja je ne malo, vukla na doom metal iznenadila me totalno. No ipak Phil je svojim mumljajućim lirskim vokalom pomirivao razlike. Sad već poprilično napunjena velika dvorana (očito je bio gotov koncert Seven That Spellsa), ovacijama je dočekivala svaku pjesmu, što je nailazilo na Philovo ugodno iznenađenje. Povremeni zaglušujući zvuk bubnjeva prekidala je melodioznost klavijatura članova No Kidsa, kombinacija koja je podsjećala na neke rane radove The Microphonesa. Phila je već Zagreb imao čast vidjeti prije deset godina, ali u ulozi bubnjara grupe Old Time Relijun, tako da ipak uz malu tremu ovo je bio njegov poprilično uspješan debi kao autora svih pjesama. U svakom slučaju, bila je ovo večer kvalitetne glazbe, kvalitetnih glazbenika koja će uvijek imati svoju publiku....bar u Zagrebu.

ulysea // 30/03/2010

> vidi sve fotke // see all photos