Htio sam ovaj text otvoriti s nekom lamentacijom na temu života i smrti, bitka i svega ostalog što me tišti ovih dana, a vezalo bi se na tematiku koncerta, ali mi nikako ne uspijeva smisliti nešto korisno. Htio sam i dati veću usporedbu Mick Jonesa i Tony Jamesa danas i prije trideset ili dvadeset godina, ali odlučio sam se samo na vizualnu usporedbu. Ta je svakako upečatljivija... Mislim da spomenuti dvojac više stvarno netreba nikome predstavljati, a ostatak benda biti će kasnije predstavljen, pa možemo krenuti. Tvornica je te večeri bila ugodno popunjena 40 something ekipom s crnim THE CLASH majicama, koje su nekima bile vidljivo tijesne, a bilo je bome i onih koji su bili obučeni u skladu s godinama u neku košulju i sako. Malo iza 22h na stejdžu su se pojavila dvojica postarijih proćelavih britanskih gospodina u odijelima te dvojica mladaca prikladno odjevenih za svoje godine. Uz ovacije započeli su s Magic Suitcase i I Loved You, dvije pjesme koje datiraju iz početaka karijere benda, a ostale su i dosad kao pjesme za otvaranje koncerata. Prije War On Culture Mick Jones rekao je "We have new president. Fuck!" i otvorio je s odličnim gitarističkim rifom i textom "I say, I say, I say There's a conspiracy And tryin' for a coup". Iako su studijske verzije pjesama Carbon/Silicona ispunjene elektronikom i semplovima, uživo one su čisti rokenrol. Simpatični i plesni rokenrol, ali i ništa više. Nošeni karizmom Mick Jonesa, one postaju nešto više, i nešto vrijedno slušanja i gledanja. Jer Mick je živa legenda. Svojim kretnjama i komunikacijom s publikom i članovima benda to i pokazuje. A vjerujem da je većina u publici žmirečki zamišljala da je '79 i da su na koncertu benda koji im je tada bio sve u životu. Sumnjam da je tada Mick bio tako nasmiješen u kontaktu s publikom pjevajući politički protestne pjesme. I danas njegove pjesme nose poruku, no ta se poruka može širiti i osmjehom. Njegov prijatelj s lijeve strane nije ništa manje nasmijan a osim što je pomagao Micku kao back vokal i povremeno dobro zapržio gitaru, preuzeo je i glavni vokal na pjesmi Reasons to Believe. Mlađahni dvojac koji je davao ritam svemu, dobro se drži s obzirom na to da sviraju sa "stričekima" koji su bili zvijezde dok se ovi još nisu ni rodili. No takva pojava je dosta česta i u našim krajevima počevši od Jure Stublića pa do Renata Metessija, koji je bio te večeri u Tvornici u prvim redovima. Na basu se predstavio novi član benda Jesse Wood, dok je standardno dobro po bubnjevima lupao Dominic Greensmith. Završili su nakon manje od sat vremena svirke s What the Fuck i zahvalili se publici. Naravno među desetak pjesama koje su odsvirali nije bilo nijedne The Clash pjesme, a barem jednu su svi očekivali. Oni to inače ne rade. Sviraju samo Carbon/Silicon pjesme. Rispekt! No, kako je Mick sredinom koncerta ustvrdio da mu nije jasno kako se dogodilo da je sad prviput na našim prostorima, a da nam to malo nadoknadi, na bis su se vratili s Tonyevim riječima "We never play old songs. But maybe tonight we will. What do you say, Jonesy?", a ovaj prozvani je započeo. Tanananananana pling tananananananana plong Alright, Darling you gotta let me know... A u dvorani delirij. Trnci prolaze. Iako sam osobno priželjkivao da ne sviraju baš tu pjesmu, nego neku manje poznatu, na početku sam je vidio na set listi, pa sam se do tog trenutka i pripremio na nju. Extaza. Slijedi Train in Vain. Još veći dernek. I opet odlaze.
I opet dolaze. Why do men fight, koja zatvara njihov The Last Post album, s kojeg su i najviše stvari odsvirali, pretvorila se u Police on My Back za kraj ove ugodne večeri. Nakon toga nitko nije tražio još, svi su bili zadovoljni viđenim, dobivenim i datim, a to je najvažnije u cijeloj priči.

pedja // 09/05/2010

> vidi sve fotke // see all photos