home > koncert > Leonard Cohen @ Arena, Zagreb, 25.07.2010.

kontakt | search |

Leonard Cohen @ Arena, Zagreb, 25.07.2010.

Dozvolit ćete mi ovaj put (još) malo intimniji doživljaj, jer Leonard Cohen je jedan od rijetkih izvođača koji je uz mene od najranijih dana, kako mi kažu, još od vremena kad sam bila u maminom trbuhu. Ako i zanemarim te dane u koje moje sjećanje ne seže, njegova glazba bila je jedna od prvih u ono vrijeme kad tek počinjemo otkrivati užitke slušanja i prepuštamo se melodijama i pripovjedačima koji nas neočekivano pronađu, a to nam se čini tako uzbudljivo i budi našu znatiželju snažnije nego ikada kasnije. U ovom slučaju krivac je moj tata, a Cohenova glazba i njega prati veći dio života, kroz uspone i padove, stari su znanci, a njegov citat ima za svaku priliku barem po jedan. Jer Cohen je duhovni guru, pjesnik ljubavi, uzvraćene i jednostrane, ali njemu ne manje slatke, jer on ako i pati zbog ljubavi čini to elegantno, u armanijevom odijelu i s fedorom na glavi, dostojanstveno do kraja, onaj koji ne samo razumije, nego je to sve pretočio u stihove koji vam daju točno ono što vam u tom trenutku treba - mudrost, ironija, blagost, stihove koji diraju točno na mjesto koje je najbolnije, i one koji liječe. Uz to, on je čovjek koji je proživio veći dio dvadesetog stoljeća i jednako dobro kroči dvadesetprvim, svjedočio je smjenama većine režima, ratovima, gledao kako se svijet oko njega naočigled mijenja i komentirao je to u svojim stihovima. Družio se s različitim umjetnicima kao što su Warhol ili Ginsberg, prvu zbirku pjesama je izdao kad su naši babyboomeri tek dolazili na svijet, bio je uvršten i u američki i kanadski Hall of Fame, dobio nekoliko nagrada za životno djelo (pa čak i jednog Porina) i uz sve to, živio je život.

Zato mi je posebno drago bilo što konačno, i neočekivano, tata i ja imamo priliku vidjeti kako sve te priče oživljavaju na pozornici u punom sjaju, a i, mnogo je prošlo od kad me tata zadnji puta vodio na koncert. Kako to već biva, ne znajući da nam maestro dolazi u Zagreb, prije dvije godine zaputili smo se u München, u vrijeme Oktoberfesta, uz još pet hodočasnika, u malom kombiju bez amortizera. Bilo je to vrijeme kad sam po prvi puta prigrlila jesen i otkrila ljepotu njemačkih obronaka, šuma i jezera, aranžmana s bundevama i teglica s ušećerenim voćem, no potpuno skrećem s teme… Bio je to doživljaj za pamćenje, istovremeno intimno i veličanstveno divovsko koncertno iskustvo. A takvo je bilo i ovo zagrebačko, usprkos tome što se nikada ne dogode dva potpuno jednaka koncerta.
U malim se nijansama svaki nastup razlikuje od prethodnih pa je na ovom publika bila daleko srčanija, a Cohenovi komentari duhovitiji i ironičniji, a manje intimistički i meditativni. Oduševilo me s koliko je poštovanja publika dočekala Cohenov izlazak na pozornicu prilikom kojeg je cijela arena ustala na noge uz gromoglasni pljesak pozdraviti velikog majstora, a takve su se ovacije nastavile nizati nakon svake pjesme do samog kraja koncerta i trećeg bisa. A on odgovara istom mjerom, istovremeno poniznim i šarmantnim naklonima publici ili pak klečeći pred Javierom Masom dok solira, u gesti punoj poštovanja i spokoja. U tom trenutku znate da ste nakratko počašćeni ulaskom u svijet koji nestaje.

Uz spektakularan i elegantan scenski nastup i besprijekornu izvedbu svih devet pratećih glazbenika, koji su svi redom multi instrumentalisti i čije izvedbe uz standardne uključuju i cijelu lepezu neuobičajenih instrumenata, od harfe jedne od sestara Webb, preko lutnje i gitare s dvanaest žica majstora Javiera Masa ili usne harmonike, klarineta i električnih puhačkih instrumenata (ako se ne varam, Akai EWI 4000) mačkastog Dine Solde, do Rafaela Goyola koji u jednoj prilici čak udari o gong, Cohen nas je, uz dugogodišnju suradnicu, elegantnu Sharon Robinson, proveo kroz gotovo cijeli svoj opus. Od bezvremenske uvodne Dance Me to the End of Love, preko profetske The Future i duhovite Bird on the Wire i slatkogorke In my Secret Life, do nešto mračnije Who by Fire i, za kraj prvog dijela veličanstvene Anthem. Nakon kraće pauze niz savršenstva nastavio se uz razigranu Tower of Song, mantričnu i minimalističku Suzanne, nakon koje je Sharon Robinson briljirala u soul dragulju Boogie Street, za kojom je slijedila I'm Your Man, himna potpunoj ljubavnoj predaji, a za kraj, kako i priliči poveo nas je Take This Waltz. Uz još nekoliko bezvremenskih klasika kao što su eterična If it Be Your Will za vrijeme koje su nas sestre Webb začarale svojim glasom uz pratnju gitare i harfe, i vesele country Closing Time, nažalost večer se privela kraju iako sam od početka znala da je to jedan od onih koncerata na kojem poželite zaustaviti vrijeme da taj magični trenutak potraje što duže.

Za kraj, ostavljam vam samo stihove kojima nikad nisam našla ravne u pjesmama drugih velikih stihoklepaca i koji zrače apsolutnim optimizmom i nepokolebljivom upornošću i vjerom, jednostavno, u ljepotu življenja There is a crack, a crack in everything… thats how the light gets in.

andrea // 31/07/2010

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*