S fadom i Portugalom sam se zbližio nakon odgledane Wendesove genijalne "Priče iz Losabona" tamo negdje, polovicom devedesetih. U toj priči upoznao sam i MADREDEUS, čija "Ainda" (muzika iz filma) i dan danas često bude posjetitelj mog cd plejera. Taj kao i ostali albumi grupe spajaju najbolji emocionalni dio portugalskog fada s univerzalnom melodijom iznad kojeg savršeno lebdi nebeski glas Terese Salguiero. Imao sam sreće gledati ih uživo preko nekoliko puta i kao bend i Teresu kao solo pjevačicu, i ta su iskustva stvarno nezaboravna. Njena prirodna sposobnost da duboko emocionalne i u biti tužne pjesme, prenese na publiku s tolikom dozom ljubavi i s osmjehom na usnama da sam sa svakog koncerta izlazio sretan i zadovoljan.

No ima u tužna i ozbiljnija strana portugalskog fada. Nju interpretira sinoćnja zagrebačka gošća Marisa dos Reis Nunes, ili skraćeno MARIZA. Kao i MADREDEUS, MARIZA je rado viđen gost u našim krajevima, no sada sam prvi put imao prilike vidjeti je uživo. Njena vitka i visoka pojava djeluje impresivno i profilirano već pri samom dolasku na stejdž. Glazbena pratnja na portugalskoj gitari, gitari, basu, bubnjevima, klaviru i trubi, dostojna je, a materijal koji je izvodila sinoć baziran je na prošlom albumu "Terra", odnosno dvd zapisu "Terra em Concerto" iz 2007, s malim preinakama. Savršen i prodoran glas ulijeva strahopoštovanje svih prisutnih, a mogu reći da je te večeri dvorana Kornati bila krcata, unatoč prilično visokoj cijeni karata.

Osjećaj samoće (solidão), ljubav (amor) i srce (coração), kao što je sama rekla, teme su kojima se fado najčešće bavi, a pritom portugalski jezik daje jednu posebnu notu, i sve bi to bilo lijepo i krasno, da se Mariza ne trudi malo previše angažirati publiku. Jer ta publika koja je došla gledati fado nije spremna dizati ruke u zrak, zborno pjevati, a to je pjevačica htjela postići. Nikako joj ne pristaje u Aki Rahimovski maniri podijeliti dvoranu na pola pa određivati koja polovica jače urla; kod bržih pjesama vikati "Put your hands in the air", a da ne govorim o dvije potpuno bespotrebne skoro desetominutne solaže na bubnjevima.

Kad bi uspjeli izbrisati te dijelove, dobili bi sat vremena čiste uživancije u predivnim portugalskim melodijama, ovako se još uvijek budim znojan noću u razmišljanjima dal me Mariza vidjela (a sjedili smo u prvom redu) da ne ponavljam portugalske riječi ili ne držim ruke u zraku na njen zahtjev. Nadam se da će to uskoro proći i s nestrpljenjem očekujem dolazak Terese Salguiero ili MADREDEUSa u novoj postavi.

pedja // 05/11/2010