home > literatura > Utroba

kontakt | search |

ZVONIMIR GROZDIĆ: Utroba (Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2019)

Pelikan iz 43. istarske divizije (nemojte reći da za prethodne 42 ne znate) bi mogao biti odličan političar, čak i ministar s uspješnim rezultatima oko reformi i ekonomskog boljitka. Možda i mnogo bolji od svih onih na koje smo u zadnjih 25 i još ponešto godinica proćerdali vrijeme i posve oguglali zbog neostvarenih najava; da je sve to provođeno u javnom sektoru kako je obećavano i realizirano s barem 15% učinka, danas bismo imali vrlo izgledno i povoljno gospodarstvo s epohalnim ostvarenjima bez dubioza i muljaža, čak i onih ponosito hvalisavih priznanja poput Ante Peze koji je 2016. bio na čelu Agencije za financiranje poljoprivrede primajući plaću od 15.000 kuna, a da ama baš ništa nije radio.

Pelikanova (nadimak Zvonimira Grozdića) (ne)sreća je da se politikom bavi ovaj puta raspredajući 'strategiju i taktiku' emotivno-društvenog života, uglavnom vlastitog, zavijenog u čudnovatoj formi poezije u prozi (ili obratno) stavljajući samog sebe u poziciju ministra svjesnog da je proces restrukturiranja na pomolu karikirajući stvarnost sa skokovima u metafore, burleske, čak i leksičko-lingvistički kaos začinjen nonsensima apsurda. Jasno, on nije političar niti se ne bavi političkim komentarima prikazivajući paradoksnu stravu i užas hrvatskog kapitalizma prepunog kurtoaznog protokolarizma s velikim ambicijama, mlakim inicijativama, mlohavim ostvarenjima kojima niti viagra ne pomaže da učvrsnu i transparentnim grozotama što redovito okončavaju poznatim izjavama masno namargariziranih i nauljenih fiškala da je riječ o 'politički montiranim procesima' i 'lažnim insinuacijama' protiv poštenog čovjeka, njegove stranke i na koncu, Republike Hrvatske. On se bavi vlastitom intimom, odnosima s voljenom, susjedima i ponekim prijateljem uredno održavajući tradicionalne obrede ispijanja pive provodeći vrijeme u obližnjem lokalu uz razgovore prazne poput škrinja sezonskih kuhinja, slušanja radija što vrti domoljubne pjesme glazbenika koji je rat proveo u Njemačkoj, rezoniranje odnosa mlađih parova, nezainteresiranih konobara i konobarica, stupidnih pitanja i odgovora - Kako ste? Nikako! Što radite? Pišem? Što pišete? Pišem riječi... Njegova konstrukcija se bazira na stravi i užasu privatnih melodrama prožetih ironičnim prepucavanjima i nadmudrivanjima iz kojih se evidentno nazire reforma; on je toga svijesan i do nje uistinu dolazi. Brbljiv je u tome i izvan dotiranog konteksta korespondirajući s duhom vremena i sveprisutnog okruženja s jakim autorskim kalibrom višesmislenih naslaga dugogodišnjih problema koji su za njega, prije svega, odlična inspiracija.
[  ]

Djelo je pisano u 51 komadu, što kraćem, što duljem, onomad maksimalno 40-tak proznih redaka što istovremeno pokazuju i karakteristike lirskog zapisa poredanog u rečenice s kojekakvim 'viškovima inventure teško razgradive zalihe poraza koristeći žamor tuđih riječi' i dramatike što je daleko od točke bez povratka. Poetski se nižu tokovi događaja i misli, gotovo poput dnevnika s mnogim skokovima u aspekte muškog i ženskog lica jednine s tek rijetkim ubodima u množinu i zajedništvo, a kad do toga dođe, obavezna je doza (samo)kritike i cinizma, odnosno, ovdje se prikazuje mogući spas, a i neminovan raspad klasične emotivne veze potkrijepljen mnoštvom kompleksnih psihičkih stanja uzrokovanih neprekidnim popravcima i krpanjima nesuglasica, stalnim ažuriranjima, generalkama, igrama na produžetke uz iznuđeni jedanaesterac, prepravljanjima dojmova, pokušajima detoksizacije odnosa, bilateralnim pregovorima, diplomacijom, no na koncu se shvaća, upravo ministarski, da je najbolje prekinuti odnose kakvi su bili i da je jedino moguće riješenje ne sudjelovati u zajedničkom životu.

Od onog vrsnog zajebanta s prve tri zbirke lucidne i otkačeno-avangardne poezije (osobita je bila treća "Nuspojave", 2016.), prometnuo se u otrovnog, ali i pronicljivog vizionara modernog braka (ili ljubavne veze) 21. stoljeća u kojem redovito mnogo toga ne štima čak i onda kada se čini da sve 'fino' funkcionira. Postao je znatno drugačiji u rukopisu postavivši strategiju ispred formata dovodeći čitatelja da romaneskno uroni u njegovu poetiku koja i jeste poetika što se može zamisliti i vrlo opširnom trip-hop/ hip-hop konfigurativnošću.

"Trideset dva":

'Dani su spori okretaji mješalice za beton. Nitko ne dolazi. Frižider je prazan. Mrtav hladan. Uz prozore cvijeće žudi za kapima kiše. Ravnodušnost nastanjuje abdomen. Preuzima tijelo kao Stvor Johna Carpentera. Izlazim na balkon. Palim cigaretu. Ljudi u rukama nose kišobrane i najlonske vrećice. Svatko u vlastitom oblaku izbacuje brzopotezne riječi. Kao u stripu. Dvije žene srednjih godina međusobno razgovaraju: Ali shvati, nezainteresiranost se javlja iz nekog razloga, s vremenom. Kako netko može biti nezainteresiran od početka veze?... Ne slažem se, iskače iz drugog oblaka, Ponekad ljudi nisu ni svjesni svoje nezainteresiranosti. Postoje odnosi koji se razvijaju iz dosade, zabave ili nedostatka bolje opcije. Neki put čak i iz potrebe. Naknadno se javljaju osjećaji, a kasnije i navika... Obje smo izgleda u pravu, ponovno će prva, ja sam mislila na nezainteresiranost u vezi. Ona koja dolazi s godinama. Ta mi je bliža. Razumiješ o čemu govorim?... drugi se oblak ispuni riječima, Ma naravno da te kužim, ali dopusti samo jedan primjer. Vesnu znaš. Mislim da je njen odnos s mužem izašao iz čiste potrebe, a na početku je bila totalno nezainteresirana. I šta sad... ona je daleko inteligentnija, školovanija, zanimljivija i načitanija osoba od njega. Dvije su opcije. Može uvenuti u braku ili se mogu razići dok još nemaju djece... Glavu okrećem na drugu stranu ulice. Čovjek u tamnom odjelu ispod kišobrana razgovara na mobitel. Njegov oblak kao da je u crno-bijelom stripu. U sekundi se napuni bujicom riječi... Kako se sad nosiš s time, reci mi. Da li je sramota fascinantan osjećaj? Ustvari, ti to ne znaš. Prebolila si ju kao dječju bolest. Tebi ništa nije sveto, izdere se drhtavim glasom i naglo prekine vezu. Zaključim kako su stripovi o Dilan Dogu daleko napetiji. Povlačim snažno zadnji dim i bacam opušak preko balkona. Pada na krov novog mercedesa'.

Evo, recimo da je ovaj tekst što sam ga doslovce prepisao iz knjige upravo kakav jeste (nije nikakav copy/ paste izvađen iz već negdje objavljene 'matrice') uglazbljen u spomenuti trip-hop/ hip-hop, a mnogi tekstovi pokazuju upravo ovakve indikacije za vrlo spretan teatralan oblik, teško bi bio izvediv komad upravo zbog artističke fluktacije, ali bi ipak bio moguć nekom vrlo vještom MC-iju koji se ne fura samo na rime i stihove, već i na kompletnu dramaturgiju. Pelikan to svakako nije ispustio iz vida mada se čvrsto drži ovog oblika izražavanja kakvog su tek u rijetkim trenucima znali isporučivati The Last Poets, Public Enemy, De La Soul, Tricky ili pokojni Tupac Shakur koji su znali imati po nekoliko stranica tekstova prezentirajući ih silinom gnijevnog intelektualca kome rima i sklad nisu bili osobito važni koliko teme i revolt, bio on (anti)rasističke, socijalne ili druge naravi, ali govorio je o nepravdi određenog trenutka. Ako pogledate na wikipediji odjelak hip-hop izvođača, u njemu nema 4 prvonavedena, tek samo Tupac, a autor(i) se uistinu mogu tragično, tajmom metronomskih beatova s određenim brojem udaraca u minuti zapitati na koji su to blesav način isprali 4 najznačajnija (a dodao bih, nema niti Eric B. & Rakim i Beastie Boys na toj listi od A do Y), no to nije generalna tema ove čudnovate knjige.

Zadršavši prepoznatljiv smisao za pomaknuti humor, Pelikan je satkao do sada svoje najkoherentnije djelo upereno u međuljudske odnose, bili oni najčešće intimne ili nešto rijeđe društvene prirode izvlačeći drito iz utrobe bujice emocija i psihičkih stanja. Lucidan u iskonskoj zbilji ili prikazima paradoksa koje redovito odvede u bizarnu nadrealističnu fikciju/ fakciju, istražuje mogućnosti diplomatskog ziheraštva, onog vrlo bliskog političkim glasnogovornicima za koje se često smatra da im je glavni posao demagoško brbljanje bez predrasuda u kome malo što konkretno izjave stvarajući dojam neuhvatljivosti oli je riječ o sarkazmu, provokaciji, mlaćenju prazne slame ili direktnim, lukavim i sofisticirano izraženim špekulacijama i konfrontacijama. Disonantno uređenim žargonom razvlači meditacije i 'tuđe izjave' stacionirane oko jednog diskursa - unutrašnjeg života ljudskog bića hiperbolički osuđenog, svojom ili tuđom zaslugom na osamljenost, međutim, koliko god da bi se pomislilo o možebitnim vrijeđanjima i omalovažavanjima, pogotovo na razini tipično muškog mačoizma ili šovinizma, čak niti u insinuacijama ih se ovdje ne nailazi.

Izdavač, već peti po redu u Grozdićevoj bibliografiji Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture (zanimljivo, smještena u predgrađu Stupno) štampala je knjigu u vrlo finom, tvrdo ukoričenom ovitku, dizajn i oblikovanje pripadaju Žarku Jovanovskom (Elektrik Žare, Duo List), a kada se dođe do završne teme "Pedeset jedan" dolazi se do spoznaje začaranog kruga koji jednostavno tjera da se počne čitati i tumačiti otpočetka; čini se, mnogo toga se moglo riješiti uz bocu vina. No život nije opereta...

horvi // 16/03/2020

Share    

> literatura [last wanz]

cover: Utroba

ZVONIMIR GROZDIĆ: Utroba (2019)

| 16/03/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Od Studencev do Nove vasi

MATEJ KRAJNC: Od Studencev do Nove vasi (2020)

| 08/03/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Ja nisam Deanna Troi

WILMA THACKERAY: Ja nisam Deanna Troi (2018)

| 18/02/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Pesma bunca i plače

MILAN B. POPOVIĆ: Pesma bunca i plače (2019)

| 05/02/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Kleine nacht poesie

LUKA VERDEL: Kleine nacht poesie (2019)

| 24/01/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*