home > mjuzik > Fallen

kontakt | search |

BURZUM: Fallen (Byelobog Productions, 2011)

Spomenete li ime Burzum, odmah će te biti alternativac u svim pogledima, a najnoviji album je The Velvet Underground i Joy Division esencija u black-metal izdanju bez produkcije.

Ovaj gotovo jedinstveni 'hype' koji je počeo nakon što je Varg Vikersen izašao iz zatvora i objavio povratnički album "Belus" (2010), uzrokovao je ogromnu underground pošast kakva nije viđena desetljećima. To je otprilike slično onome kada su The Velvet Underground objavili svoj legendarni prvi album koji je navodno prodan u prvom tiražu u nekih 150 komada, te su gotovo svi kupci osnovali svoje bendove ili kada nitko osim društva iz Manchestera 1978. nije znao što su Joy Division i tko je Ian Curtis. Ali, kada se klupko počelo odmotavati, i Velveti i Joy Division su postali kultovi koji će takvima ostati sve dok je rock and rolla i onih koji mu produljuju životni vijek, te ga sustavno stavljaju rame uz rame najeminentnije kulture, religije i općenite suštine i 'bitka' suvremene civilizacije.

Podudarnosti koje Varg, odnosno Burzum kao raritetni oneman-bend ima sa Velvetima i Joy Division su nevjerojatne sličnosti koje su se pronašle na posve razdvojenim glazbenim teritorijama. Varg je odvajkada bio samo metalac u srcu i duši, no sticajem okolnosti i tragičnog slučaja sa Oystein Aarseth - Euronymousom kojeg je navodno iskasapio nožem, raznio mu lice sačmaricom, a potom mu pojeo mozak i odležao u zatvoru 16 godina je otprilike priča koja se nazire iz mnoštva Lou Reedovih stihova, a i Curtisovih otužnih psihoanalitičkih lamentacija. Nije da je Varg htio i želio postati kult pod svaku cijenu, barem ne davne 1993., ali okolnosti pod kojima je osuđen, danas su navodno vrlo sumnjive jer je Euronymous navodno počinio samoubojstvo u kolibi gdje je održavao probe svojeg benda Mayhem, a istu je koristio i sam Varg.

Nepobitna je činjenica da je mnoštvo genijalaca i velikih ljudi imalo i ima najmračniju stranu osobne psihe, bilo da je to sklonost ka samoubojstvu, genocidu ili ritualnom žrtvovanju. Kraće rečeno, Burzum pripada takvom sloju elite i ne zabrinjava ga da li će njegove albume slušati black-metalac, zidar na mješalici, ljepotica koja se smješi sa naslovnice najnovijeg magazina ili baba s placa. Njegove nove pjesme, premda su odreda i dalje otpjevane na norveškom jeziku, namjenjene su svima i tu nema nikakvog stvaranja kultnog sotonizma kojeg mu mnogi pripisuju na račun crne prošlosti. Da je htio nastaviti svoju crnu rabotu u pravom smislu, onda bi koristio engleski jezik, daleko komercijalniju glazbu koju svatko, pa i malo dijete može razabrati, te priproste i jednostavne bajke o tome da je najljepše kada ti sve teče po loju sa sretnim završetkom u holivudskom stilu i katkada poneku crkvu zapaliti ili dići u zrak sa eksplozivom. U principu, teško je vjerovati da sotonizam predvodi ovakva sirotinja poput njega koja je ignorirana od većine metal fanova i ždere se sa preživljavanjem i opstankom. To ne može biti vladavina Sotone, prije će biti da je i sam Sotona pobjegao od njega jer kao što nemušti prijevodi s norveškog na hrvatski kazuju (preko google translatora), čitav album je prožet teškom egzistencijalnom potkom koja je ustvari poetski prikaz njegovog sadašnjeg života nakon što se vratio iz zatvora. Osobito u pjesmi "Enhver til sitt" koja bi se otprilike mogla prevesti kao 'svatko je dobio ono što je zaslužio' u kojoj prepliće niz individualnih dilema bez evidentnog zaključka, primjerice 'zašto moram iznova testirati sudbinu/ zašto trebam zaboraviti bol kad rana zacijeli/ zašto se moram naviknuti na skrhano tijelo/ zašto sam zaboravio gdje sam prošli puta pao/ zašto sam zaboravio/ zašto ponovno osjećam staru bol?'. Ako bi se i pomislilo da ovdje ima 'nekog đavla', to je tek završna skladba "Til hel og tilbake igjen" ('do pakla i nazad'), ali ovdje je riječ samo o instrumentalu. Inače, kroz tekstove Varg sabija mučne prozaične scene koje su prepune eksplicitnih pejzažnih art prizora koji dočaravaju samoću i prazninu u kojoj uglavnom traži smrt kao svojeg partnera i prijatelja. Tek pred kraj albuma sa kompozicijom "Budstikken" mistificira sa duhovima, mitskim bićima i drevnim bogovima.

Vargova lirika nije više specificirana za tamo nekakve 'sekte' koje je navodno vodio i organizirao (otom-potom), a nažalost, taj morbidnjački image će ga vjerojatno pratiti tokom čitave karijere bez obzira na nekakvo iskupljenje i posve radikalni zaokret kojeg je ovdje pokazao. Glazbeno je nevjerojatno jednostavan držeći se čvrsto za skroz klasičan minimalistički pristup - običnu i za uho prihvatljivu melodiju poput Joy Division, te za naglašene gitarističke sirove dionice koje su vajkada više punk nego li metal. Budući da sam svira sve instrumente, bas gitaru je sasvim posložio u najjednostavniju moguću melodiju, a ritmove bubnjeva u gotovo kronometarski posložene dionice kao da je radio sa Brian McGee-jem, prvim bubnjarem Simple Minds koji se mjestimično preobratio u dvopedalnog tehničara. Kada se sve sagleda, njegova muzika apsolutno po ničemu ne odgovara kompleksnim black-metal opcijama koje su u zadnjih 20-tak godina otišle u nekim slučajevima u progressive, on možda pokušava iznjedriti neku novu opciju, ali stil mu je i dalje ostao nevjerojatno jednostavan i zbog toga opčinjava istom mjerom kao Joy Division ili The Velvet Underground. S nešto više tehniciranja od Lou Reeda i Curtisove kompanije, Burzum kroz 7 pjesama vodi u transom opaljene glazbene sfere zahvaljujući iznimno ukusno odabranim riffovima i raznolikim tretmanima sa nadosnimljenim gitarama. Njegova minimalistička struktura ponekad je čudnovato padanje u melodične mantre, ponekad nalikuje na rani The Cure, ali skoro pa nikad ne podsjeća na nekakav klasičan metal. Ajde, dobro, tu je "Vanvidd", pjesma koja šiba 2 minute minimalstičkog black-metala, no to je samo 'reda radi'. Varg radi posve drugačiji black-metal, ako se to uopće može zvati metal. Čovjek je originalan, sirov i posve svoj, kao da se neki post-punker odvažio svirati minimalističku glazbu sa visoko rezonantnim frekvencijama tremolo gitara.

Kako god, ovo je fantastično ostvarenje. Sirovi Joy Division i Velveti u metal izdanju.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 18/03/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Pleine Noirceur

FUCK THE FACTS: Pleine Noirceur (2020)

| 25/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Brezplačno sadje za vas, gospa

MATEJ KRAJNC: Brezplačno sadje za vas, gospa (2020)

| 24/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 113

MATEJ KRAJNC: 113 (2020)

| 23/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Shadow of Fear

CABARET VOLTAIRE: Shadow of Fear (2020)

| 22/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Koncert (& Alex Bass)

MATEJ KRAJNC: Koncert (& Alex Bass) (2020)

| 21/11/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*