Svi dosadašnji radovi Jure Klavijature mogu se smatrati onakvima kakvi su upravo i bili - demo radovi s užasno lošim tonskim zapisima, ali na svu sreću, oni dokumentiraju i jednu određenu snagu inspiracije i ideje poprilično devastirajući samog autora. Ali tako je kako jest. Dokazi postoje. Sam Jura bi najradije možda i htio da ti radovi nikad nisu objavljeni, no pokazuju njegovo odrastanje, općeniti svjetonazor i, za kolekcionare, ono nešto 'najbolje' što umije biti i najlošije. Neka, uopće ne smeta. Baš mi je drago i izuzetna čast što je ovaj umjetnik tako iskren da ama baš ništa ne skriva i pušta vremenu da napravi svoje.

Prethodni album mu je bio prije 4 godine ("Hoću da se bavim rock'n'rollom, neću da se bavim školom"), ali kako sada stvari stoje, čovjek je zaista odlučio da se bavi samo r'n'r-om. Stao je na loptu i pregruntao u glavi sve što je do sada napravio, te svjestan vlastitog potencijala - okupio je bend (Marac - bubnjevi, Kopac - bas) i skužio da mu gitarist ionako uopće nije potreban kad on ionako može sve riffove i potrebne 'gitarske' sekvence odsvirati na klavijaturama. Shvatio je odakle vjetar puše i kako puše - ne s one mainstream strane, nego odande odakle je i on sam - iz podzemlja, iz ničega. Stvoriti svoj zvuk i stil iz onoga što imaš, a ne od onoga što bi htio biti. Zaobišao je tu klopku vjerojatno godinama promišljajući štošta, ali je ipak došao do jednog optimalnog i vrlo zanimljivog zvučnog rješenja. Možda su mu i moje recenzije bile određene pljuske, možda i neka fikcija egotripa je učinila svoje, ali ovo je iznenađujući album Jure Klavijature koji će se s vremenom pojavljivati i na radio stanicama, te na vašim privatnim PC-ovima, pa i na tulumima jer zaokružuje upravo cijeli svijet oko kojeg se odvija današnji život. Ok, tu ima mnogo retrospekcija dolazeći kao iznenađenja, ne znam koliko vam je poznato da je i sam Peter Gabriel jednom prilikom rekao da je 'umjetnost krađa koja se neprestano nadograđuje', a Jura to na ovome albumu najbolje pokazuje s obradama nekih vrlo doro poznatih tema od kojih se bez ikakve izlike može ostati zapanjen.

Prvo da spomenem, ovdje je produkcija konačno solidna, pa i jako dobra (Dražen Gavrilović - Poo, Room Studio) gdje se i sam Jura ispoljio kao karakter onakav kakav i treba biti. Prgav, zajeban, misaon, alternativan, punkerski, ljudski, socijaliziran, zafrkantski, zabavan i rockerski uzbudljiv razvijajući fabulu albuma, odnosno koncept, da nakon svega ovoga što čujete slijede uistinu orgije. Razvalio se i u vokalima ko jedan od vrsnih punk-rock vokalista, sada zna i osjeća što je to što pjeva, ili se barem stiče takav dojam spram onih ranijih radova. Nema veze ako niste čuli ranije albume, mnogo bendova bi najradije zaboravilo svoje diskografsko 'probijanje junfera' kojeg se stide. A ne treba se toga sramiti, to je dio života i koliko znam, Jura fućka na to. Kool (and the gang), ne? (To opet za sobom povlači The Pop Group).

Jura je napravio kolekciju od nekih starih i novih kompozicija snimljenih u novim uvjetima s jednom idealnom fabulom - poveznicom o stanju rockera/punkera u ovome svijetu ne libeći se nikakvih dogmi. Lepršavo je poduzeo sve da dočara neka od ponajboljih post-punk imena svih vremena - Magazine i rani Simple Minds u uvodnoj, sasvim neočekivanoj "Ja sam prlolupala" (ma i ko pljunuti rani XTC i prvi albumi Elvis Costella), a onda dolazi najbolja stvar cijelog albuma - "Igraj igraj" (obrada The Fall, nije teško pogoditi), te dramatična "Ines punk" poput Joy Division o djevojci iz subkulture i grafitima po zidovima. Jedan od njegovih prvih hitova "Neka umre nacionalizam" dobio je novi format u The Fall-ovskom stilu, a izuzetak od post-punka upriličen je u himničnoj "Hoću da se bavim rock'n'rollom" gdje klavijature sviraju moćne hard riffove poput Angus Younga iz AC/DC. Treba još izdvojiti kratki cover Exploited u najkraćoj "Ne vjeruj u medije" (samo minutu i pol) u naravno hardcore-punk stilu, te rasplesani ska-punk "Ja sam samo uniforma" ozaren kalifornijskom scenom. Još dvije odranije poznate stvari "Jedna šetnja Zagrebom" (blues) i "Hajde da ti promišam jaja" (piano-blues) također su dobile nove, daleko bolje performanse (kao i "Molitva" i "Izolirana" s prošlog albuma), a jedina diskutabilna pjesma "Žuti šećer" (obrada "Brown sugar" The Rolling Stones) osim što je previše izlizana ima nejasan refren. Meni baš i nije najbistriji...

Završna "Nebo" je prilično ugodno indie-rock/pop iznenađenje s konotacijama Foals, Arcade Fire, odnosno Roxy Music, pa i Japan i Duran Duran, te Jura čak pjeva i daleko senzibilnije unoseći nove horizonte i mogućnosti kreativnog, pa i komercijalnog zgoditka. Kroz album se uopće ne osjeća manjak gitare s obzirom da je Jura vrlo dobro ovladao zvučnim insinuacijama mješajući solaže, melodije i harmonije prilagođavajući ih uglavnom klasičnoj rock strukturi. S pravom se može reći da se izdigao poput Feniksa iz pepela, te podario izuzetno dobar i uvjerljiv rad koji zaslužuje da se pronađe na listama najboljih hrvatskih rock ostvarenja 2015. godine. Ovo svakako nisu 'zadnji trzaji', ovo su prvi pravi koraci koji bi mogli biti još i bolji. Mic po mic, sada se naučilo hodati, a moglo bi se i trčati. Bravo Jura!

Naslovi: 1.Ja sam prolupala, 2.Igraj igraj, 3.Ines punk, 4.Neka umre nacionalizam, 5.Hoću da se bavim rock'n'rollom, 6.Molitva, 7.Izolirana, 8.Žuti šećer, 9.Ne vjeruj u medije, 10.Ja sam samo uniforma, 11.Jedna šetnja Zagrebom, 12.Hajde da ti promišam jaja, 13.Nebo

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/04/2015