Bruklinški dvojac u sastavu Mike Thies (bubnjevi, klavijature) i Topu Lyo (violončelo, efekti, loop) radi od 2007. počevši epopeju s adaptiranim stilizacijama instrumentalnog post-rocka pomalo stvarajući i plesnu glazbu za performanse u Sohu. Iz njihovih prvih demo snimaka stvaranih u podrumu, preko prvih nastupa po d.i.y. tulumima, galerijama, kinima, modnim revijama, čak i po ulicama, mic po mic su se otrgnuli i na turneje po USA, Aziji i Europi razgalivši stil na hip-hop/cinematic pri tome dobivši i nekoliko filmskih i TV angažmana realiziravši ih u obliku dva soundtrack albuma "Graceland" i "Fondi '91". Diskografija im je sadržajno i brojčano uravnotežena mada se na soundcloud stranici nalaze brda raznoranih raštrkanih i neurednih snimaka; imaju 7 zvaničnih albuma, a ovaj "Moods of the desert" im je prvi konceptualni. Naoko, o ovoj glazbi se i nema što puno pričati. Impresija im je pustinja Velikog kanjona (Grand Canyon), odnosi velikih temperaturnih promijena od gotovo 100 C˚, te njihovo putovanje helikopterom razmatrajući čisti idilični ambijent. Odnosno, to iskustvo su prenijeli u 4 ne osobito dugačka ili zamorna instrumentala koji, interesantno, s obzirom na Thiesov domicilni instrument ne sadrže bubnjeve već čistu elektroničku seansu nježnih i prozračnih drone klavijatura s premazima ugodnog i nenametljivog violončela. Ništa osobito, ali vrlo ugodno, pitko i u skladu s 'moody' senzibilitetom ostavljajući miran i atmosferičan pejzaž glazbene dekoracije koja ne trči za nikakvih hipsterskim štosevima otuđenja ili bijega u pustinju kao osvetu urbanom prokletstvu.

Naslovi: 1.Deep night, 2.Moods of the desert, 3.Post rain; wet field, 4.View from a desert helicopter

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 30/07/2016