home > mjuzik > Diskografija 1992 - 2004

kontakt | search |

PJ HARVEY: Diskografija 1992 - 2004 (Too Pure/Island, 2007)

Datum rođenja: 9.10.1969.
Pravo ime: Polly Jean Harvey
Kolaboracija: Thom Yorke, Nick Cave
Žanr: noise-rock, indie-rock, alternativa, rock-pop

Utjecaji: The Birthday Party, Nick Cave And The Bad Seeds, Tom Waits, Leonard Cohen, Bob Dylan, The Rolling Stones, The Velvet Underground, Lou Reed, David Bowie, The Stooges, MC5, XTC, Gang Of Four, Toyah, The Jesus And Mary Chain, Fugazi, Pixies, Patti Smith, R.E.M., Neil Young, Sonic Youth, Dinosaur Jr., Steve Albini, Nirvana, Pearl Jam, Alice Donut, The Stone Roses, Laughing Hyenas, The Jesus Lizard, Breeders, The Fall, Siouxie And The Banshees, Echo And The Bunnymen, The Smiths

Utjecala na: Girls Against Boys, The Verve, The Jon Spencer Blues Explosion, Cranberries, Radiohead, Blur, Pulp, Deus, Tory Amos, Don Caballero, Creed, Guano Apes, At The Drive-In, Coldplay, The Strokes, The White Strippes, Rapture, Yeah Yeah Yeahs, Blonde Redhead...
[  ]

PJ HARVEY - Dry (1992, Too Pure/ Indigo)

Kada se sredinom 1992. u najvećem uzletu američkog grunge zvuka pojavio debi album PJ Harvey u vrlo malenom tiražu od svega 5000 LP ploča i 1000 cd-a, malo tko je obratio pažnju na ovu buduću vrsnu kantautoricu. Premda je New Musical Express recenzirao ovaj album s najboljim mogućim kritikama, zasluge na račun sjajnog prvijenca uslijediti će tek kasnije.
Bio je to i više nego sjajan i iznenađujuće moćan album na kome se spajaju očigledni gitarski elementi tada vrlo omiljene underground Steve Albinijeve noise škole sa kompozitorskim riješenjima minimalizma u kome je jednoliko raspoređena uloga bučnijih i lakših nota. I premda tada još nitko nije obraćao pozornost na nihilističko-frustrirani lirski akcent ove dvadesetdvogodišnjakinje, tek s otkrićem nezasluženo marginaliziranog debi singla "Dress" iz 1991. i vrlo uspješnog "Sheela Na-Gig" koji je došao do no.9 pozicije u USA na Billboardovoj Modern Rock top-ljestvici koncem 1992. (UK no.69), tek tada su krenule male ali sasvim primjetne horde rock kritičara i glazbenika koji su o njenom nesvakidašnjem lirskom talentu počeli sa pohvalama. 1993. NME je ovaj album uvrstio na no.71 najboljih albuma svih vremena, dok je iste godine Kurt Cobain izjavio da je po njegovom osobnom mišljenju to jedan od 50 najboljih albuma ikada objavljenih.

PJ HARVEY - Sheela-Na-Gig


Album je inače snimljen ujesen 1991. u engleskom studiju Icehouseu u gradiću Yeovilu (200 km jugozapadno od Londona, 30-tak km od La Mancha) sa ekipom od 8 ljudi među kojima su osim PJ Harvey (gitara, violina i vokal) bili Robert Ellis (bubnjevi, harmonij i prateći vokal) i Steve Vaughan (bas) koji su uz glavnog producenta Vernona najzaslužniji za mekano-tvrdi zvuk kojeg je najbolje okarkterizirala rana faza od prva dva Pixies albuma "Surfer Rosa" i "Doolittle". Kompozicije koje su ostale za trajno sjećanje su turobna uvodna "Oh my lover", plesna "O Stella" (pod velikim utjecajem Nirvane i Pixies), funkoidna "Victory", te spomenuti singlovi "Dress" i "Sheela Na-Gig" koji se pojavio na listi najboljih pjesama 20. stoljeća po izboru slušatelja John Peel Sessiona BBC Radio1 koncem 1999.
Nakon velikih pohvala kritike, album je dosegnuo fantastičan UK no.11, te zahvaljujući rapidnom razvoju karijere kroz budućih 15 godina u Americi se prodao u 180.000 kopija.
[  ]

PJ HARVEY - Rid Of Me (1993, Island Records)

Drugi i u principu uvijek najvažniji album u karijeri PJ je uspjela označiti kao značajnu stavku u budućoj karijeri jer se nakon svih lovorika debija prihvatila velikog zadatka angažiravši tada velikog Steve Albinija za producenta s ekipom u kojoj je osim nje (gitara, vokal, violina, violončelo i organ) bio prisutan samo Robert Ellis (bubnjar i prateći glas) i Steve Vaughan (bas). Za razliku od debija koji je trajao tek 35 minuta (produžena verzija albuma iznosi 70-tak minuta s mnoštvom demo-snimaka), drugi album je bio potpuno homogeno ostvarenje u trajanju od skoro 50 minuta gdje su samo tri glazbenika ograničeni na vlastitu percepciju i organizaciju kreativnog koncepta kroz 14 izuzetnih kompozicija. Već na samom uvodu u naslovnoj skladbi "Rid of me" PJ progovara o frustracijama na račun vlastitog izgleda koji je bio njezina glavna boljka čitavog djetinjstva koje se očitavalo i na naredna 2-3 albuma. Tokom čitavog albuma proteže se bolan i frustrirajući segment individualnog nezadovoljstva s vlastitim izgledom (pjesme "Missed", "Legs", "Hook", "Yuri-G", "Dry"). Album sadrži odličnu i kratku obradu Bob Dylana "Highway '61 revisited" gdje se sam Albini naigrao do mile volje preskakivanjem uobičajenog noise stila doplivavši u teritorij minimalističkog rocka. Najjača stvar albuma je singl "50ft queenie" (UK no.27) gdje se prožimaju elementi rockabillya, grungea i neobičnog Caveovskog art-eskapizma. Veliko iznenađenje predstavljala je "Man-size sextet" u kome se pojavljuje samo gudački aranžman po uzoru na avangardni Kronos Quartet. Ista skladba na albumu je odsvirana i u čvrstom minimalističkom alter-rock maniru po strategiji ranih Nick Cave And The Bad Seeds ostvarenja, te je objavljena kao singl koji je u srpnju 1993. dosegnuo UK no.42.
Album je više nego sjajno ostvarenje gdje se PJ izrazila svojim najubojitijim oružjem - frustracijom, bolnošću i priznanjem da nema nikakvu žensku samoodbranu poput tada već velikih dama alternativnog rocka Kim Deal (ex-Pixies) i Kim Gordon (Sonic Youth).
Nakon velikog uspjeha albuma dosegnuvši UK no.10 davajući intervje otvoreno je priznala da je s osam godina učila svirati saksofon, a u tinejdžerskim godinama ranih 80-tih slušala The Police, Duran Duran, Spandau Ballet i Soft Cell, a da je glazba John Lee Hookera, Robert Johnsona, Hendrixa ili Captain Beefhearta (s kojima su je tada često poređivali) bila isuviše sofisticirana za njenu mladenačku preokupaciju samog vlastitog izgleda. Također je izjavila da "što smo sve stariji, shvaćamo što smo znali kada smo bili djeca". Album je svakako zapečatila frustriranom erotskom kompozicijom "Dry" gdje kaže "napuštaš me suhu". Još uvijek nitko je nije shvatio kao bolnu, iskompleksiranu djevojku koja žudi za seksom, pa je tako posljednju kompoziciju napravila "Ecstasy" kojom potpuno dočarava svoju želju za strasnim i tada (možda) još uvijek neostvarenim erotskim maštarijama.
Po mnogim mišljenjima, jedan od najboljih albuma PJ u karijeri.
[  ]

P.J.HARVEY - To Bring You My Love (1995, Island Records)

Treći po redu album britanske kantautorice Polly Jean Harvey je zahvaljujući fantastično dobrom izboru singla "Down by the water" (UK no.38) i ažurnosti MTV-a koji je redovito pratio njene aktivnosti, izbacio je njeno ime u visoko zvjezdano nebo.
Promatrajući njen glazbeni razvoj od prvog albuma "Dry" (1992.) preko iznimno kvalitetnog "Rid Of Me" (1993.), na kojima je jasno locirana tematika ženstvenosti, seksa i svih popratnih frustracija u odnosu muškarac - žena, alegorično uklopljena u specifičan i prepoznatljiv minimalističko - gitaristički rock s nabojima noisea, "To Bring You My Love" je bilo naizgled blago primirenje zvučne slike. Albumom prevladavaju primireniji oblici njenog psihičkog stanja koji vrebaju zaskočiti iz zasjede i iznenaditi svakog nepripremljenog ljubavnika. Njezini su počeci metaforizirano govorili o razočarenju vlastitim fizičkim izgledom (male grudi, iks - noge, nizak rast, neuhranjenost) i, nedvojbeno, antimetom muškaraca, no ovaj album je pokazao da se ona već dobrano pomirila s činjenicom da je samo bolna i ranjiva žena koja ne cvili nego ujeda, što joj je donijelo veliki izvor nefeminizirane inspiracije za jedinstvene rock pjesme u kojima se isprepliću žudnja, strast, primitivna ženstvenost, bolni vapaji, zlokobna provincijalnost, voodoo magija, parodija…
Duboka ukorijenjenost stvarnosti o kojoj govori svojom misteričnom simbolikom svrstala ju je u red velikih rock gubitnika poput Nick Cavea ili Tom Waitsa, a nedodirljiva privatnost, koju je i ovaj puta lukavo izbjegla, a opet je na neki način i pokazala, bilo je jamstvo za niz budućih cjelovitih i dorečenih djela.
Drugi singl skinut s albuma bila je vrlo kratka akustična pjesma "C'mon Billy" (UK no.29) podebljana gudačkom pratnjom, a video spot u kojem sjedi na stolici samo u gaćicama je izbacio sve njezine frustracije i komplekse kao prvorazrednu rock zvijezdu koja je potpuno iskoristila sve svoje fizičke nedostatke, te ih preobrazila u izuzetan izvor inspiracije. Treći singl objavljen u listopadu 1995. bio je još jedan sjajan akustični broj "Send his love to me" (UK no.34) koji je pokazao njezin sve veći interes za duboke korijene stare britanske folk ostavštine.
Album je popratilo čak 11 glazbenika među kojima su bili co-producent John Parish (gitara, organ, udaraljke) i Mick Harvey iz The Bad Seeds (bas, Hammond organ). Produkciju albuma potpisuje veliki "darker" Flood, tako da je album dosegao osim visokog UK no.12 i zavidni USA no.40 čime se PJ domogla statusa iznimno zanimljive rock zvijezde koja je svoju milijunsku publiku imala u velikoj količini tada već izgubljenog grunge stila. Albumom godine uvrštena je u izbor The Village Voicea, Rolling Stonea, People, The New York Timesa i Los Angeles Timesa, te se nalazi na listi najboljih albuma '90-tih (no.3 po Spinu) ispred velikana poput Nirvane ili Public Enemy!
[  ]

PJ HARVEY - Is This Desire? (1998, Island Records)

Na četvrtom albumu PJ se gotovo oslobodila svih post-adolescentnih boleština tako da je počela progovarati drskim, bahatim i religijsko nabijenim akcentima poput Nick Cavea s kojim je u međuvremenu surađivala na njegovom znamenitom hit-singlu "Henry Lee" s albuma "Murder Ballads" (1996.). Sjećam se da je u ljeto 1998., nekoliko mjeseci prije samog izlaska albuma gostovala na John Peel Sessionu s 4 nove skladbe koje je odsvirala uživo, te je starom gospodinu drsko rekla da je "njena majka slušala njegovu emisiju u kojoj je odrezao stvar Bob Dylana", na što je legendarni stari pokojnik rekao da "to nikad nije učinio" (imam cijeli snimak te emisije). Ova prispodoba može debelo pojasniti zvjezdani kult, a istovremeno i privatni underground status same PJ koja se apsolutno ne libi reći ono što joj je na duši.
Od ovog albuma kreće jedna savim nova PJ koja se oboružava teškim producentskim distorzijama, posve novom produkcijom i po prvi puta se hvata elektronike i sofisticirane produkcije u kojoj vodeću riječ igra mix albuma Marius De Vries uz naravno, alfu i omegu Flooda. Album je kombinacija zaboravljenih ambijental-industrial manira Throbbing Gristle u varijanti tadašnje korespodencije ugleda Nick Cavea And The Bad Seeds, tako da se njen nekadašnji noise-rock kredibilitet ovdje pretvorio u otprilike ono što su R.E.M. i tadašnji još uvijek nedovoljno afirmirani post-rock izvođači stvarali (poput Mogwai ili Arab Strap). Jedina plesna stvar na albumu je hit-singl "A perfect day Elise" (UK no.25) i fantastični singl "The wind" (UK no.29 u siječnju 1999.), dok su sve ostale pretežito orijentirane na podmukli i uravnoteženi akcent otprilike uzetog iz onoga što je voljela kao tinejdžerka. Kompozicija "The garden" (izvedena na John Peel Sessionu) je dio new-romantics ere Ultravox, Duran Duran, Soft Cell, Human League, "Joy" je pritajeni industrial-rock potpomognut jednostavnim međuritmovima specifičnim za Einsturzende Neubauten. Najobičnije skladbe na albumu su "The river" (trip-hop) uz klavirsku pratnju koju su neki kritičari protumačili kao nastavak onoga što su tada radili Flaming Lips i Mercury REV i odlična naslovna "Is this desire" koja se pronašla na listi najboljih 50 kompozicija 1998. godine po slušateljima John Peela.
[  ]

PJ HARVEY - Stories From The City, Stories From The Sea (2000, Island Records)

Već sama prva kompozicija "Big exit" s uvodnim sonicyouthovskim gitarskim riffom i The Stooges minimalizmom nagovještavaju novi i sjajni kompozotorki uzlet PJ koja je s prethodnim "Is This desire?" malčice zaglibila u soft-pop-indie zvuk. Pod njezinim okriljem, te Mick Harveya (dugogodišnji suradnik Nick Caveovih The Bad Seeds) i Rob Ellisa na poziciji producenata i jedinih glazbenika, ostvaren je možda i najbolji (a i najjednostavniji) album njene dotadašanje karijere. Uz sjajan album "Rid Of Me", ovo je ponovni povratak na jednostavni rock sistem trio (gitara, bas i bubanj), gdje se tek tu i tamo pojavljuje Harveyov piano ili sitna potpora ritam-mašine (u naslovu "A place called home", "Kamikaze"), i organa ("One line", "The whorses hustle and the hustlers whore"). Po običaju PJ je uz brze skladbe (sve navedene) skladala i vrlo prozaične laganice, pa je tako "Beautiful feeling" odličan spoj Sylvianovih gitarskih ambijentalnih sintagmi sa Caveovskim šlihom, u sjajnoj i jednostavnoj "This mess we're in" joj na vokalu gostuje Thom York iz Radiohead (na naslovima "One line" i "Beautiful feeling" je u funkciji back-vokala), pjesma "You said something" pokazuje njen interes za sasvim jednostavne country-rock forme, a u pretposljednjoj "Horses in my dreams - ego" hvata se R.E.M.-ovskih minimalističkih sanjarenja. Posljednja i vrlo očaravajuča skladba "We float" je lagani i plesni trip-hop uz pratnju ritam mašine, piana i organa na način kako su to nekad radili Bowie, Roxy Music, Simple Minds i U2.
Tematski, PJ je odavno nadrasla svoje post-tinejdžerske komplekse i uputila se u preispitavanje sebe same, okoline i društva što potvrđuje i sam naziv albuma.
Pjevački u odličnoj formi (od grubog alta do falseta) ostvarila je apsolutnu kreativnu kulminaciju karijere.

PJ HARVEY - This Is Love


Prema podacima album je dosegao samo UK no.23 i USA no.42, singl "A good fortune" je vrlo dobro izbalansiran između alter-rocka i plesnog pop/dance-rocka, te su album i drugi singl "This is love" (plesni noise-rock) bili nominirani u Grammy kategoriji najboljih rock albuma i najbolje ženske izvedbe, u konkurenciji Brit Awarda bila je nominirana za najboljeg ženskog izvođača, te je naredne 2001. dobila prestižnu Mercury Music Prize nagradu za najbolji album. U ovom slučaju zaista nikome nije bilo bitno što nije dosegla top-10. Niti njoj samoj.
Također, album je dosegnuo milijunsku nakladu širom svijeta, a samo u Americi je do 2007. prodan u 300.000 kopija.
[  ]

PJ HARVEY - Uh Huh Her (Island Records, 2004)

Po prvi puta u karijeri PJ se stavila u glavnu ulogu producenta, te je dvije godine radila sa Mick Harveyem koristeći samo gitaru, klavijature, melodiku i ritam mašinu. U međuvremenu se preselila u "obećanu zemlju" (USA, naravno) i rezultat tog rada bio je ovaj nadasve neobičan album snimljen u Yeovillu (pokrajina Dorset u Engleskoj) i Los Angelesu.
Interesantna stvar je da je Mick Harvey koristio jednostavni 4-kanalni i 8-kanalni 'kućni studio' koji je karakterističan za produkcijsku shemu albuma The Rolling Stones, The Beatles, Velvet Underground, Pink Floyd (a i nekih manje važnijih izvođača) iz vremena druge polovice '60-tih, te se tako dobio mutan i veoma sirov 'underground' lo-fi zvuk.
Sama glazba je splet mnogih ostavština i prikazuje PJ u potpuno oslobođenom, čak i raskošnom izdanju gdje podjednako pokazuje svoj neopterećeni kreativni utjecaj kojeg je primila od Lou Reeda/ Pixies/ Nirvane (uvodna skladba "The life and dead of mr.Badm"), The Fall (plesna "Shame"), Sonic Youth (opaka "Who the fuck"), Nick Cavea And The Bad Seeds i Einsturzende Neubauten ("The pocket knife"), Gang Of Four/ The Birthday Party ("Letter"), Siouxsie And The Banshees ("The slow drug"), ambijentalnih klavijaturista Bowiea i Sylviana ("You come through"), bluesa, trip-hopa i Massive Attack ("It's you"). Najmoćnija skladba je "Cat on the wild" gdje uzvikuje "zgasi radio" i grozi se medija, premda album obiluje i sa još sijaset čudnih iznenađenja.
PJ nervozna i isfrustrirana kakva je bila na prvih 3-4 albuma ovdje se pretvorila u pravu lo-fi umjetnicu koja je sa Harveyevom bariton gitarom tokom, a posebno pred kraj albuma (naslovi "The desperate kingdom of love" i "The darker days of me & him") izvukla jednog velikog autora i njenog prijatelja Elvis Costella ponovno pred milijunski auditorij. Ne radi se o obradama njegovih skladbi, već o neprikosnovenom tekstualno/vokalnom izrazu gdje se može godinama razglabati o umjetnosti rocka.
Album je uz USA no.29 i UK no.12 došao i do mnogih vrhova alternativnih lista, singl "The letter" je došao do UK no.28, a album se ponovno našao u izboru BRIT Awarda i Grammya. Nije dobila nagradu, ali je zato album ponovno dosegnuo milijunsku nakladu (samo u Americi je prodano 150.000 albuma).

horvi // 20/10/2007

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Umwelt

ALL MY MEMORIES: Umwelt (2018)

| 15/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: The Sound Of Music

LAIBACH: The Sound Of Music (2018)

| 14/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの

SIGH: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの (2018)

| 08/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: II

WIZARD OF STONE MOUNTAIN: II (2018)

| 04/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Anatomia de la Vacuidad

LUCAS ALVARADO: Anatomia de la Vacuidad (2018)

| 03/12/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*