Mnogi se uopće ne sjećaju nekih velikih hitova Sparksa iz 70-ih i 80-ih, te njihove otkačene humoreske u lirici koja je djelomično utjecala primjerice na Yello, Kate Bush, Toyah, Siouxsie And The Banshees (znate li njihovu obradu "This town ain't big enough"?), The Cure, Cyndi Lauper ili na onaj poznati glamour Queen i Freddie Mercuryija. Sparks, koje danas čine samo dvojica ostarijele braće, brkati Russell (vokal) i stariji Ron Mael (klavijature) počeli su karijeru još 1968. u L.A. trojcu Halfnelson čiji je prvi album producirao Todd Rundgreen, ali kako nije bio uspješan, 1971. mijenjaju ime u Sparks. Tokom prva dva desetljeća rada uspjeli su se dokoturati do komercijalnih pozicija s hitovima "This town ain't big enough for both of us" (1974, UK no.2), "Amateur hour" (1974, UK no.7), "Never turn your back on mother earth" (1974, UK no.13), "The number one song in heaven" (1979, UK no.14), "Beat the clock" (1979, UK no.10) i "Change" (1985, UK no.85), a relativno 'mlađoj' publici koja se barem sjeća konca 80-ih možda se urezala "Singing in the shower" s otkačenim francuskim dvojcem Les Rita Mitsouko (pjevačica Catherine Ringer preminula je od karcinoma 2007.) korištenim za film "Black Rain" 1989. o japanskoj Yakuzi s Michael Douglasom. Nekad poznati brkovi i skulirano otmjeni 'Clark Gabbleovski' image pjevača Russella postali su zaštitnim simbolom Dieter Meiera, još otkačenijeg mondenog čudaka iz Yello.

Sparks su bili zabavni i nevino naivni, pogotovo kad su se koncem 70-ih prihvatili synth-popa, disca i new-wavea, u slobodnom prevodu, šegačili su se sa žanrovima poput nekadašnjih Rokera s Moravu, neprekidno su radili (posljednji album im je odličan "The Seduction Of Ingmar Bergman", 2009), ali kako im se osipalo članstvo i neprekidno su se transžanrovski mijenjali u potrazi za svime i svačime, no u okvirima koji ne dolaze do ekscentrizma, tako je i interes za njihov rad postajao sve slabiji, a danas jedva gotovo i vidljiv. Tek sam jednom starom rockeru spomenuvši Sparks ulio poneku suzu u oko: 'pa kaj oni još uvijek postoje?. Jebate. A s Franz Ferdinand imaju album, a?'.

O Francima Ferdinandima znamo sve, pa čak i koju pivo i jelo vole, kakav donji veš i koji broj cipela nose, zašto su jedno vrijeme furali košuljice s okomitim prugama, zašto nisu htjeli nastupiti 28.VII 2014. na neodržanoj stoljetnoj proslavi 1. Svjetskog rata buknulog nakon atentata u Sarajevu, pa je sasvim jasno i opravdano da su već po četvrti put za promociju novog albuma izabrali Zagreb, grad 'između Sarajeva i Beča', te zašto se stalno koncentriraju na Balkan. Odavno su rekli 'ako ćemo biti popularniji od samog nadvojvode Franza Ferdinanda, onda smo uspjeli'. I bome jesu. Niti sâm pokojni vladar Austro-Ugarske monarhije nikad nije imao ovoliko mnoštvo poklonika na jednom mjestu, čak niti u Beču, a još manje u Budimpešti. I šta se sad ustvari događa? Škotski bend s ovakvom svjetskom reputacijom napravio je veliki raskoračni stav ispruživši ogromne papke skoro na cijelu kuglu zemaljsku pronicljivim potezom izvukavši baš upravo zaboravljeni Sparks koji im se do neba zahvaljuju za kolaboraciju, obići će svijet i uknjižiti novi komercijalni pogodak. Međutim, od svega velikoga ovdje zjapi jedna velika kreativna i dosadna rupčaga, preambiciozno zamišljena, ali vrlo traljavo odrađena kao da su Kapranos s bendom i braća Mael studirali plitkost balkanskog popa, jednostavnih obrazaca, pa čak i turbo folka koji bi u ovome slučaju mogao postati i globalni fenomen. Doduše, FFS se ne drže nikakvih balkanskih melodija, niti najmanje ne zalaze u tradicionalnost područja s kojim im se veže ime, vrlo plitko su postavili liriku na neobaveznu patetiku i tek u rijetkim slučajevima isporuče poneku dosjetljiviju šalu, no ne na Balkan, već na bezazleni čin policajca iz Harlema ('ne trebam tvoju zaštitu, ne trebam tvoj antagonizam') u brzom rasplesanom synth-popu "Police encounters", donekle probijaju romantičnu tenziju u simpatičnom uvodnom singlu "Johnny delusional", dok ostatak materijala lirski tek jedva da pokriva svjetonazor čovječanstva 21. stoljeća. Pretenciozno isfurane teme o porodici i medijima ("Look at me"), skladbe u kojima samo malo što ne iskoče Blues Brothers ili naši Soulfingers ("Man without a tan") ili ironičan paravan na ovu samu kolaboraciju (glamurozna "Collaborations don't work" s gotovo opernim vokalima) premršav su zalog za neko jače uzbuđenje. No, namjera ovog albuma, kao uopće i Franza bilo kojeg nije da uđe u socijalizaciju čovječanstva i svojih fanova. Namjera je da trenutno bude najprimamljiviji demagog što ne znači da bude i najadekvatniji recimo predsjednik, premjer, ministar, imperator ili ono što Franz Ferdinand ustvari i jesu - rock zvijezde. Samo nisu poput Lennona, Stonesa ili Nirvane da mijenjaju svijet, barem onaj u glavi. Nemaju snage ni odgovarajućih ideja, slogana i parola, ovo njihovo carstvo slave stoji na klimavim nogama s ovako blijedim i neuvjerljivim pjesmama, ali ipak im se jedno mora priznati - majstorski su uskladili vokale Kapranosa i Russella kroz duete u kojima jedva da se prepoznaje koje je čiji glas.

Poruke i poante albuma nema, obična je zabavna varka s miš-maš filanjima brit-popa, synth-popa, ponekih gordih natruha The Beatles (a i Queen), te britanskog srednjestrujaškog pop-rocka 70-ih što nekome može sjesti 'na prvu', a nekome možda niti na 'desetu'. Na pretjerano dugačkom radu od sat vremena susreću se samo bezazlene pop-rock pjesme kakve je radio i Elton John. Čisti mainstream. Franz Ferdinand definitivno više nemaju niti najmanje poveznice s pojmom alternative, sad pucaju na daleko širi auditorij kome i nije važna ideologija koliko lakoprihvatljiva i ležerna plesna pjesma što otprve ulazi u radiofriendly domenu, ali se istom takvom mjerom još brže i zaboravlja. Samo zabava i ništa više.

Naslovi: 1.Johnny delusional, 2.Call girl, 3.Dictator's son, 4.Little guy from the suburbs, 5.Police encounters, 6.Save me from myself, 7.So desu ne, 8.The man without a tan, 9.Things I won't get, 10.The power couple, 11.Collaborations don't work, 12.Piss off, 13.So many bridges, 14.King of the song, 15.Look at me, 16.A violent death

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 21/06/2015