home > mjuzik > Marzon

kontakt | search |

MARINADA: Marzon (Slušaj najglasnije, 2018)

Dan uoči velikog ostvarenja hrvatske nogometne reprezentacije, povijesne utakmice u finalu svjetskog prvenstva u Rusiji, nimalo slučajno mi je na tapetu došao službeno 25., obljetnički album Marinade od ukupno 28 njihovih izdanja u 12 godina diskografske karijere. I kako to nalaže neki nepisani, ali ipak ustaljeni običaj kod umjetnika rafinirane sorte, Marinada se svojski potrudila za ovu priliku napraviti stanoviti odmak od dosadašnjeg rada koji nije toliko uočljiv u elektronskom zvuku, već u njegovoj konstrukciji i primjeni na materiju.

Ima tome nekih 5 godina kako sam razgovarao s njima prilikom gostovanja u zagrebačkoj Gorgoni, dvorani Muzeja suvremene umjetnosti kad su mi onako ovlaš kroz neobaveznu spiku natuknuli kako im je ustvari svaki album u određenu ruku kompilacija. Pri tome su mislili na račun brojnih kompozicija, skica, predložaka i eksperimentiranja koje redovito obavljaju na tonskim probama iz kojih na svjetlo dana, odnosno na nosač zvuka selektiraju ono najbitnije dok dobar dio svih tih pokusa ostaje postrance bez mogućnosti da se kanalizira čitav proces stvaranja i rađanja jednog zaokruženog albuma. Uostalom, takav princip rabe mnogi umjetnici ne želeći krpati rupe s otpatcima ili barem onime što oni smatraju sitnom trinom, dok, naravno, ima i onih koji na račun jedne-dvije, eventualno tri uspjele kompozicije najveći dio repertoara ispune škartom.
[  ]

Kod ovog albuma stvar je sasvim drugačije naravi: jedan je od rijetkih instrumentalističkih radova u njihovoj karijeri i nikako nije skup neobjavljenih zapisa s proba, mada bi možda netko mogao pomisliti i na tako nešto. Ni govora. Budući da otpočetka pratim njihov rad, razvoj i nekoliko bitnih metamorfoza, ovo je veliki korak naprijed u novom progresu kreativnog integriteta. Glazba je u prvom redu oslobođena plesnih tema fokusirajući se na ambijent, atmosferičnost i jasnu slikovitost kojoj nisu potrebni stihovi da bi dočarali senzibilitet koji redovito izvire iz Alvirovih trezvenih raspredanja mnogih sitnih stvari u životu, već se išlo s jasnom namjerom da glazbom prikažu kolektivno stanje svijesti reflektirajući se na sasvim uobičajene stvari prikazujući ih iz svojeg rakursa: vrlo promišljeno i minimalistički, naoko hladno kao što im i nalaže etika stila kojeg ionako neprestano održavaju, a opet, u dubini i suštini, ovih 9 instrumentala su, premda snimljeni na razmeđi 2017/ 2018. (zima/ proljeće) toliko topli da i u vrele ljetne dane donose veliki dah prijeko potrebnog kataliziranja i uravnoteženja temperaturno-emotivnih, ideoloških, principjelnih, te nadasve nedogmatskih sfera koje se redovito nalaze negdje na periferiji današnje opće strke ludila života u potrazi za ostvarenjem ambicija.

Pokušajmo to rezimirati ovako: od svakodnevnog života, ovakvog kakav jeste, čovjek na našim područjima pošto-poto mora poblesaviti, popizditi, pošandrcati, zastraniti, razmetnuti se u degutantnu spodobu, a ako ne, onda u krajnjem slučaju oboli od barem neke infekcije izazvane lošim načinom života. Obično su ti loši načini života oralnih predispozicija: sumnjiva hrana špricana i tretirana svime i svačime, više se uopće ne zna što kupujemo ako možemo kupovati, čak niti sjemenje u poljoprivrednim apotekama nije sigurno, zasićeni smo, a da niti ne znamo GMO elementima misleći da je i ono što uzgojimo u vlastitom vrtu 'prirodno i izvorno', malo brus. Marzon je tu stoga obavezni farmaceutski pripravak u obliku tablete koja rješava želučane tegobe. Dobro, doduše još nije toliko poznat i ne koristi se poput recimo Aspirina, Brufena, Plivadona, Kafetina, Andola i sličnih medikamenata koji otklanjaju bolove, a uostalom o Marzonu se uopće niti ne priča. Da budem iskren, nikad ga nisam koristio, ali znam da ga ima u ljekarnama, a ovo je Marinadina osobna umjetnička refleksija na taj medikamenat otprilike onoliko isto koliko je recimo bio album Kraftwerk "Radio Activity" koji je konceptualno zborio storiju o utjecaju urana i radioaktivnih elemenata na ljudski organizam.

U tom pogledu Marinada je ostvarila pun pogodak samim tematsko-fabuloškim pristupom, ovaj puta instrumentalistički prikazavši turobno stanje životne idile namjerno ne spominjući oralno unošenje hrane, ali ipak se tu i tamo može osjetiti poneka slast, ona na primjer kad su nekoć gastarbajteri iz Njemačke, Švicarske i Austrije donosili u Jugoslaviju sušene breskve, naranče, fino upakirane kojekakve proizvode voća i povrća koje tada nismo mogli niti zamisliti jer, ruku na srce, bili smo tamo 'neki seljaci' koji su, usput, nemajući pojma, živjeli jako zdravo kiseleći kupus, krastavce, papriku, zelene paradajze, raznoliku turšiju, sušeći smokve, šljive, kruške, jabuke... I oni nam nosili i nosili svašta uvjeravajući nas da je to puno bolje od našeg domaćeg, seljačkog i tradicionalnog, te da je došlo vrijeme za promjene, evo, običnih drvenih vinskih bačvi za inoks. I svi su prešli na inoks jer je to uvjerenje Zapada prevladalo, a sad svima treba nakon izvjesnog vremena 'ono nešto' da nas liječi jer se ipak pokazuje kako taj Zapad i nije baš inteligentan što se tiče stomaka, pa su izumili 'genijalni' antidot što rješava sve probleme.

Sjajno se Marinada ovdje uklopila svojim hladnim, proračunato odmjerenim rezoniranjem stvarnosti ne uveličavajući, a niti ne degradirajući čitavu kompleksnu prehrambenu instant mašineriju, isto kao što niti Kraftwerk u niti jednom trenutku svoje karijere nisu dali do znanja da mrze radioaktivnost, robote, mehaniku, telefone, televiziju, komunikacije jer su prije svake probe, ako ne znate, prvo odvozili biciklima jedno 60-70 km oko Düsseldorfa, a onda iscrpljeni, puni kondicije i čistog uma raspravljali o svojim idejama koje su im se kotile u glavi prilikom vožnje. A napravili su ogromnu umjetnost. Da ne zaglibim, Marinada na određeni način vraća taj poljuljani duh nepovjerenja glazbenog establišmenta, preglupo je reći, rockerskog ili alternativnog jer su kao bend odavno izašli iz okvira klasicizma popularne glazbe, uostalom, nitko ih ne vrti na radio stanicama. Za nih se praktički i ne zna kod šireg auditorija, a imaju toliko sjajnih, ma sve od reda, predivno satkanih albuma u koje totalno glavom, srcem i dušom ulaze njihove rafinirano destilirane ideološke spoznaje o ružnoći i ruglu današnjeg svijeta, samo imaju taj nevjerojatni pristup da i ono što nimalo nije OK predstave u svjetlu kakvo i zaslužuje. A iza tog svjetla se nalazi strahovita doza cinizma, ironije, sarkazma, bunta i čistog 'odjeba' koji je toliko privlačan da mu se ne može oduprijeti.

Raspisao sam se o Marinadi, a to je ona i zaslužila isto kao i naša nogometna reprezentacija u očima bahatih plebejaca, prije svega napuhanih prepotentnih Engleza o kojima već davno nemam niti jednu dobru riječ za njihove bendove i njihovu glazbu, a onda Messija, jebate, najboljeg nogometaša na svijetu kojeg su sprćile tamo nekakve seljačine s nekog Balkana iz neke Hrvatske, nekog provincijalnog smandrljotka velikog Istočnog Bizantskog Carstva, ostatka komunizma, pa Danaca koji igraju sasvim nezanimljiv i neatraktivan tvrd nogomet bez igre i osjećaja tjerajući samo rezultat, dok su svi naši Slaveni u nogometu, a općenito u sportu, a i u umjetnosti sasvim druga priča s kojom se znatno razlikujemo od svih tih pokušaja spajanja europsko-svjetskih (čitaj: zapadnjačkih) tendencija. Marinada vjerojatrno prilikom rada na ovome albumu nije niti pomišljala na feedback jer ionako na našoj sceni nisu prisutni na veeeeeelikim festivalima, na slavljima, na ogromnim manifestacijama, nema ih tamo gdje se skuplja gomila plebejaca i oni tamo, do sad, nisu htjeli biti jer nisu prepoznati kao dio velike hrvatske underground kulure. Moja mašta radi ovako: Hrvatska je prvak svijeta, a na Jelačić placu u Zagrebu dočekuje ih Marinada, bend koji samo svojim imenom dočarava svu draž hrvatskog jelovnika. Prvo stavi u 'pac', odnosno u marinadu da odstoji, a onda slavi užitak potpune strasti.

Ali sasvim je jasno, da Marinadu nitko neće pozvati na doček slavljene hrvatske nogometne reprezentacije isto kao što nitko nikad nije pozvao Kraftwerk kad je Njemačka osvajala svjetsko nogometno prvenstvo 1974., 1990. ili 2014., a ti umjetnici iz Düsseldorfa su ustvari promovirali svoju državu, naciju i kulturu daleko bolje nego Beckenbauer, Gerd Müller, Karl-Heinz Rummenigge, Jürgen Klinsmann, Miroslav Klose ili Mesut Özil koji je 2018. potpuno podbacio kao sve one vedete od razvikanih raznih nogometnih asova iz različitih zemalja poput Beckhema, Ronalda, Keana, Neymara, Inieste, Coste, Sergio Ramosa, Lewandowskog, Gomeza... Nebitno je to, svi oni rade za ogromnu lovu isto kao i The Rolling Stones i QOTSA i Radiohead i AC/DC, nekadašnji Queen, Dire Straits, Status Quo za čijeg je frontmena i pjevača Francis Rossija basist The Stranglers J.J. Burnell, rekao jednom davno, još u 80-im jednu fenomenalnu stvar: taj lik kad uđe u kafić tjera konobara da mu pušta Status Quo, kad sjedne u auto sluša Status Quo, kad dođe kući, samo sluša Status Quo, pa to je kao da piješ vlastiti urin. Ha-ha-ha!

Zvijezde su pune egocentrizma i baš mi jako drago da je Messi popušio od Hrvata, da nije dobio niti jednu 'konkretnu' loptu, da su ispali svi ti 'veliki' milijarderi, a da je naša mala jadna i opljačkana Hrvatska koju svim srcem volim i od nje ne dobivam ama baš ništa osim minimalca plaće s kojom jedva preživljavam, ušla u to najvažnije finale najvažnije sporedne stvari na svijetu. Niti Marinada nije očekivala kad je radila ovaj album da će se to desiti i baš mi je drago zbog toga što su ovi Riječani dosljedni ne padajući na emotivne nacionalističke strasti. Da se razumijemo, nacionalizam nije ništa negativno. Svatko voli svoju domovinu, kakva god da bila. Da sam Iranac, Urugvajac, Japanac, Nigerijac, volio bih svoj narod, ma kako god ga inteligencija Zapada tumačila i sraćkala po njemu ko' prepotentni Englezi po nama Hrvatima da smo plebejska neuka stoka, banda skorojevića, neki tamo zatucani narod o čijem postanku nitko u britanskim školama ne zna niti jednu osnovnu stvar, a kamoli o povijesti našeg Balkana koji im samo služi za unosno trpanje indie-rock bendova.

Kroz sofisticiranu instrumentalističku potku ovog albuma to se sve osjeti od uvodne "Jedan dan" na relacijama eksperimentalnih radova Brian Enoa iz 70-ih nakon što se posvađao s Bryan Ferryem, preko kratke moderne suite "Fragmenti sreće" u kojoj se može primjetiti da je netko od Marinade uzeo i bas gitaru u ruke koja će tijekom daljnjeg raspleta biti važan dio infrastrukrure. Rekoh, ovdje nema plesnih ritmova, ima samo ljepote koja je individualnog karaktera - "Vrijednost" je u tom aspektu čak i nekako najplesnija, tromija, a u njoj se pojavljuju i prvi nijemi vokali što aludiraju na neku 'umjetno' stvorenu ljepotu današnjeg života. Naslovna "Marzon" točno opisuje stanje mnogobrojnim gitarskim staccatima i odriješitim udarcima impregnirane bas pedale, a bome, nakon ne znam koliko dugo vremena, u glazbi Marinade se pojavila i ta spomenuta bas gitara u prvom planu, vjerojatno Alvirova. Po mom osobnom sudu na ovme albumu najbolja je "Kristalno jasno", obredna tema kratkog opsega koji drži neizvesnost situacije, a slobodno bih rekao, taj 'netko' iza bas gitare ima barem 50% kreativnosti pokojnog Mick Karna da smisleno odradi jednu jako dobu instrumentalku, po meni čak i jednu od najboljih u opusu Marinade. Bas zvuči kao fretless, vauu, kako to sjajno funkcionira makar i nema puno tonova s kojima se niti Karn nije osobito razbacivao, ali ih je znao upotrijebiti točno onda kad je trebalo na pravim pozicijama.

To je 'ono nešto' kod pravog golgetera da se pronađe na pravom mjestu u pravom trenutku jer mu ekipa priprema takvu priliku, a ovdje je Marinada kroz eksperimentalniji pristup ambijentalno-atmosferične seanse, ajde 'tonske probe', pronašla novi izraz objedinivši ga konceptualno u smislenu cjelinu od svega 25 minuta gdje se povremeno koriste i nijemi vokali poput melodične mantre "Hladno prešano". Maslina, grožđe? Ima tu još jako zanimljivih zvučnih pogodaka drito u konstrukciju minimalizma što se otkrivaju svakim naknadnim preslušavanjem, pa iako ovo nije album koji otprve obara svojom melodioznošću, kao uostalom niti "Radio Activity" Kraftwerk, ima čarobnu draž eksperimentalne inteligentne elektronske pop glazbe u kojoj ama baš svaki ton, svaki staccato i svaki efekt stoji na svom pravom mjestu.

Naslovi: 1.Jedan dan, 2.Fragmenti sreće, 3.Vrijednost, 4.Marzon, 5.Kraj siječnja, 6.Kristalno jasno, 7.Hladno prešano, 8.Servis, 9.Utočište

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 14/07/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの

SIGH: Heir To Despair -絶望を受け継ぐもの (2018)

| 08/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: II

WIZARD OF STONE MOUNTAIN: II (2018)

| 04/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Anatomia de la Vacuidad

LUCAS ALVARADO: Anatomia de la Vacuidad (2018)

| 03/12/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Tihi dogovor

MATEJ KRAJNC: Tihi dogovor (2018)

| 30/11/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Yoga, EP

SCHLAASSS: Yoga, EP (2018)

| 27/11/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Marzon

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*