Bilo bi zanimljivo vidjeti ovaj bend uživo jer ga momentalno čine dva instrumentalista - osnivač Sébastien Chiffot (gitara) i bubnjar Romain Choisy, a treći je vokalist i urlator Ludovic, brat Sébastiena. Pa ništa neobično, pomislilo bi se.

Hm, dok se pogleda u prošlost ovog benda osnovanog 2005. u Toulouseu, nalazi se podatak da je tu u ekipi bio i basist Ion Albudy (i još nekoliko glazbenika), no napustio ih je nakon prvog EP-ija "Unreachable Clarity" (2013), te je potom Sébastien nastavio komponirati i stvarati bez njega odsviravši ovaj konačno prvi pravi album bacajući se u ulogu i basiste i ritam i solo gitariste. A mora se priznati da to, barem u ovakvom teškom, konciznom i zahtjevnom žanru kakvog njeguje nije niti malo lako. Naoko, kad se posluša ovih 50 minuta frenetične i prilično euforično-neurotične, ali i melodične svirke, pomislilo bi se kako je ovdje u bendu najmanje petoro svirača, no ne treba smetnuti s uma da je Sébastien iznimno nadaren, talentiran i maksimalno radišan momak koji po ovome materijalu daje do znanja kako itekako zna sam povući pravi potez bez ičije pomoći i u tome mu se treba diviti. Pretpostavka je da su ovih 12 pjesama ključale u njemu godinama, da je strastveni ljubitelj najžešćih oblika metala i da teži ka originalnom izričaju one sirove svirke bez blastbeatova, triggera i tih medikamenata. Dakako, u to treba uključiti i odličan vokal Ludovica koji daje poseban pečat, te spretnost Romaina koji ih revno prati s urnebesnim tempovima, a nije na odmet reći kako se u ovoj cijeloj seansi odvija i najžustriji hardcore-punk/D-beat, tako da je slika zaokruženo potpuna.

Sociološki pečat daju individualno nabrušeni i bijesni tekstovi na engleskom jeziku zgroženi ljudskim manipulacijama, previranjima i nepredvidljivim karakterima uronjenim kroz autorski obol ka nezaobilaznim death elementima mitologije (black elemenata nema) pričajući iz svojeg rakursa situaciju općenite svjetske boli, a opet, jasno se uočavaju figure koje su Sébastienu zagorčale život. Prgavo je sve to, obračun je sa prošlim članovima ovdje itekako veliki faktor i osebujno je pitanje što sve to on iz privatnog iskustva nije unio u sav ovaj bijes. O tome bi mogli pričati tek kad ga se upozna, a ovako samo se hipotetski može nagađati zašto mrzi bilo kakve nove perspektive, kao što zbori naziv albuma i zašto u tome ne vidi evoluciju. Nešto je itekako ozbiljno u tome, bez ikakve dvojbe.

Riffovi su posloženi s mnogo breakova, melodičnih sekvenci, pa čak i psihodeličnih detalja u kompleksnoj sviračkoj izgradnji koju ne bih nikako preporučio gitaristima-početnicima ako vole metal jer za savladati Sébastienovu svirku treba mnogo godina rada. Lako je skinuti tonove i akorde 'catchy' metala, no baš za ovu svirku treba biti istinski virtuoz, a to on jeste samo je problem što se za njega ne zna. No da se ne okoliša, od uvodnog mračnog ambijentalnog instrumentala "Evilness" može se steći dojam kako je pred nama neki novi post-metal/rock s dinamičkim minimalizmom, prevarili bi ste se. Jer sve što ide nakon toga je čista energija poput "Basically defleshed" koja lupa u glavu hardcore tempom i neočekivanim uplivima laganijih intervala s finim melodijama, ali to je samo varka koja konfigurira čitavu priču. U pjesmi se pojavljuju dvije posebne solaže, složeni aranžman od vrsno uređene koreografije i već tu nema nikakve dvojbe da pred sobom imamo sjajan bend. "Ginx" počinje kao umjereni hardcore thrash, po meni puno bolji od Metallice nakon 1991., a onda slijedi urnebes, pa neočekivana lagana baladična dionica. Živi vrag je u tom Sébastienu i njegovom načinu kako je komponirao pjesme...



U "Amok" gostuje na vokalu Eric Forest aka E-Force na pomalo rapcore način Body Count i može se pretpostaviti da je ovo urađeno za AOR/metal auditorij koji blage veze nema s deathom i thrashom, ali tako je kako jest, no ostatak materijala pršti sjajnim pjesmama u kojima je prije svega osjeća taj veliki Sébastienov gitaristički potencijal kojime se uzdignuo od nekakvog suhoparnog gitariste ovakvog žanra. On ga fila i fila, jest, pomisliti će se kako su sve ovo mnogi metal gitaristi odsvirali i mnogi bendovi izmislili prije njega, ali da li baš biti siguran u to? Ima on mnoge supstance očiglednog napretka-progresa (a i progressiva) koji navodi na to da može puno više, onako istraživački uroniti jer gro ovih pjesama pokazuju nevjerojatan kreativan potencijal. Čak se u pjesmi "Missing one piece" nakratko okušava i u klasičnom rocku, a u naslovnoj "New perspectives" koristi nakratko i pomoć studijske elektronske tehnologije (samplovi) pokazujući da nije toliko oldschool kao što bi se činilo na prvi pogled.

Uglavnom kratke pjesme do 5 minuta (najdulja je "Meeting Lady Death" u metalcore izdanju) pokazuju ogroman talent Sébastiena za oblikovanje njegove osobne frustracije životnih tokova da ih kanalizira u jasno dorečene pjesme sa stilom kojeg doživljava i u kome se može izraziti. Jasno, ovdje, ponavljam, veliki je ulog njegovog brata na vokalu, ali on je glavni majstor za ovakvu tehničku perfekciju zvuka i slike premda sve ovo nije tehnical death metal, ali nije niti daleko od toga. Htio je napraviti savršeno djelo od kojeg se nikad neće posramiti pred onima koji znaju što je napravio i u tome je uspio. Nije klasično djelo ovakvog žanra, ima svoje posebnosti i baš je zbog toga čak i perfecionistički najurađeniji album ovogodišnje produkcije, a da ne liči na neke ostavke prošlosti poput Slayer, Pestilence, Destruction, Kreator, Carcass ili Pantere. Sve se to osjeća u Evilness pristupu, ali ima revan šmek novog i inovantnog, onog što itekako manjka u ovakvom žanru. A naposljetku, ne treba smatnut s uma, ovo im je tek prvi pravi album.

Naslovi: 1.Evilness, 2.Basically defleshed, 3.Ginx, 4.Amok, 5.21 reason to bleed, 6.Missing one piece, 7.New perspectives, 8.Meeting Lady Death, 9.Burn, 10.Lies, cries, died, 11.Dreams, 12.Despised decline

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 25/09/2018