Više nego prije, čak još i od domovinskog rata koji je bio neizvjestan običnom čovjeku što to budućnost u koju se vjerovalo donosi, ovo vrijeme turobne 2020. godine pokazuje svu svoju armagedonsku narav propasti. Ne samo zbog pandemije i krize koja se obilato koristi za komercijalno-ekonomske dobiti i beneficije 'brze zarade' u kojima ispaštaju oni privredno slabiji kojima se posao pretvorio u puko preživljavanje na rubovima propasti, već i zbog unaprijed isplaniranog scenarija koji se mic po mic usadio u proteklih 20-tak godina kroz prozirne, ali masovno prihvaćene okulare svjetonazora što se gotovo softwerski ugradio u ljudsku percepciju. Kraće rečeno, standard modernog života usadio je nezadovoljstvo u strasti i požudi za individualnim materijalnim napretkom logično stvorivši bezrazložno raspamećenu škrtost u kojoj nema mjesta empatiji što direktno otvara čin samouništenja. Stvorilo se opće mišljenje da je zadovoljan samo dobro situiran i potkožen jer kapitalistička grabež ne preza u ničemu da bi došla krajnjeg cilja - profita i materijalne koristi. Biti ugledan i cijenjen znači biti bogat. Stare ljudske vrijednosti od pamtivjeka naovamo su propale i nestale, a kada se još tu i tamo pojave, bivaju degradirane i smatraju se zatucanom zaostalošću. Ovaj iskusan zadarski bend ukazuje upravo na apokaliptičan razvoj današnje civilizacije kroz, šteta, samo 5 novih pjesama u kojima se ozbiljno angažirao obrušiti na modernističku ideologiju od politikanstva, nepravedne socijalno-ekonomske hijerarhije i tako svega po redu što demoralizira čovjeka da jednostavno nema volje boriti se jer niti ne može očekivati da će išta biti kako barem malo priželjkuje. Naravno, tu je uključena korupcija, gubitak poštene ruke pravde i zakona, a i mladost zbunjenih horda koje su rođene baš upravo u ovako izgrađenom društvu koje ih podučava i oblikuje po želji obrazovnih institucija iskrojenih neoliberalističkim principima. Snažni tekstovi puni kritičke samosvjesti o dekadenciji Zapada još odranije su bile prepoznatljive lirske figure koje idealno sjedaju na ime benda, doživljavali ih kao jednu riječ ili kraticu (Evil Never Dies) uneseni su u snažnu kombinaciju metalnog hardcorea (nije metalcore) pojačanog thrash, groove i death elementima.



Ranije su znali rabiti kompleksniji stilskih pristup s poprilično kompliciranim aranžmanima, no ovdje su iznenađujuće jednostavni bez većih aranžmanskih zahvata u vrlo čistoj produkciji i kompaktnoj svirci napucanoj bombastično-praskavom energijom snažne i divljački raspoložene ritam sekcije (Ivan Car - bas, prateći vokal i Davor Babin - bubnjevi) na koju su isprepleteni raznoliki gitarski fragmenti vokalista Alena Babina protežirajući iznimno kratke riffove niskog štima u kolopletu s legato udarima i također kratkim sloažama. Od uvodnika "Blinded by avarice", tromije "Shattered" koja mnogo duguje klasičnoj NYC hardcore ostavštini 90-ih, urnebesnog brzanca "Host to hostile" u kome se još osjeti dašak kompleksne strukture s inovacijom u povremenim djent egzibicijama, te hardcore groovačine "Unvigorous" protkane melodičnom gitarom i najtromije završne "Spontaneous human corruption" koja je čak u umjerenom tempu. Brutalnost i ekstremnost izraza im je doduše nešto blaža nego li na prethodnim izdanjima, ali ništa zato. Pjesme su koherentno oblikovane s ciljem da od prve uđu u uho, vrlo dobro ispolirane i ne trebaju zbuniti s obzirom na naziv samog EP-ija. Nema prevare, ovdje se radnja fokusira na nju svjesnim kriticizmom i točno odmjerenim leksikom koji ne ostavlja prostor ravnodušnosti.

Naslovi: 1.Blinded by avarice, 2.Shattered, 3.Host to hostile, 4.Unvigorous, 5.Spontaneous human corruption

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/11/2020