Već neko vrijeme razmišljam o pisanju članka koji bi kritički pristupio poziciji koje glazbeno novinarstvo u Hrvatskoj danas zauzima. Nije tajna da ovaj hobi, za neke čak i profesija, nije pretjerano relevantan za prosječnog konzumenta glazbe na našim prostorima te da je diskurs glazbenog novinarstva u potpunosti odsječen od mainstream poimanja glazbe. Glazbeni novinari danas kao da su stvorili izoliranu disciplinu koja izvodi svoje zaključke i vrijednosne sudove prema logici i ukusu koja je razumljiva samo njoj. Kritika bi, s druge strane, trebala biti potpuna suprotnost nišnoj zajednici kvazi-kužera. Kritika je neprekidni dijalog s umjetnicima i publikom, korektiv i interpretacija koja može načiniti plodno tlo za zdrav razvoj neke umjetnosti. Razmatrajući moguću argumentaciju u tom članku dobio sam dojam da je do takvog stanja došlo primarno zbog dominantnog medija kroz koje se glazbeno novinarstvo ovdje provodi, kroz medij internetskih članaka. Jasno, ima i drugih problema, no ipak je glavna stvar s kojom sam mislio da se može doći do šire publike osuvremenjivanje samog medija. Ako se glazbeni novinari koji se bave nezavisnom scenom afirmiraju na, karikiram, Tik Toku ili Youtubeu, možda će do prosječnog slušatelja ta scena napokon lakše doprijeti.

Naivno je to stajalište iz više razloga, no u prvom redu ipak je činjenica da glazbeno novinarstvo u nas nije kvalitetno. Sva je kritika subjektivna, no neka na temelju pomne analize, argumentacije i prijašnje naslušanosti unutar okvira nekog žanra ipak nosi više legitimiteta za te estetske okvire. Kritika je u Hrvatskoj, s druge strane, prečesto podložna konfliktima interesa, nekritičnosti, tribalizmu, pritiscima sponzora itd. Ukratko, mnogo toga rečenog nije relevantno ni za koga osim za ljude involvirane u portal ili bend o kojem se piše, u ovom slučaju M.O.R.T. Ne želim predlagati poput teoretičara zavjere da je Mort ili LAA potplatio nekoga da napiše dobru recenziju njihovog novog albuma Samo hrabro i bezveze, no svakako mislim da je dosadašnjih nekoliko recenzija koje o njemu postoje indikativno blagonaklonom stavu koji će se a priori imati prema bendovima koji su postali uvriježeni dio scene. Je li zbog prijateljstava, je li zato što na našoj sceni svi ovise o svima, je li zato što se novinar boji reakcije revnih obožavatelja, ne znam, a iskreno, nije ni bitno. Bitna je samo posljedica toga u vidu kvalitete, konkretno da su tri napisane recenzije na nekim od najčitanijih hrvatskih glazbenih portala u potpunosti lišene bilo kakve kritičke oštrice i uzdižu bez ikakvih temelja novi album u nebesa. Samo hrabro i bezveze, kako ćemo vidjeti, nije remek djelo, daleko je od toga, a diskurs koji je glazbeno novinarstvo oko njega proizvelo u potpunom je diskonektu s tom činjenicom.

Boris Abramović za Music Box dodijeljenih 5 zvjezdica albumu temelji na tome da album "vrišti "žestinom"" i da ima "ubitačno brz ritam" što očigledno nije dobar argument jer žestina sama po sebi ne znači ništa. Gotovo sam siguran da smo se svi naslušali žestokih i brzih albuma koji su na koncu dosadni jer žestinu nemaju kako glazbeno obogatiti ili tekstualno poduprijeti. Žestina bez konteksta je samo to, žestina, začin koji bi se trebao znati iskoristiti. Nekoliko riječi koje su posvećene tekstovima tvrde da imaju tematsku širinu, što opet ne govori ništa bez dubine, ali i da poetski udaraju u srž. Kao primjer uzima se "Osoba A" koja navodno "propitkuje identitet" ili Pivac koji propitkuje nasilje. Pozivam Vas da pročitate navedene tekstove i pokušate se osjetiti intelektualno izazvanim na bilo kojoj razini, pošaljite mi poruku na Facebooku ako su Vas ovi tekstovi natjerali da bistrije promatrate pitanje identiteta i nasilja. Ako Osoba A propitkuje identitet, onda je Kuća bez krova Mile Kekina postmoderna dekonstrukcija nacije i njenog odnosa s Velikim drugim.

Siniša Miklaužić za Muziku.hr ocjenu od 4,5 zvjezdica ponovno bazira na tome da je album "jak" i "frenetičan", što jednako kao i Abramovićeva recenzija ne znači puno samo po sebi. U Miklaužićevu obranu on jedini pruža kritiku govoreći da stihovi Osobe A "[...] govore gotovo o ničemu, već neke nabubane fraze, kvare mi cijeli taj dojam pjesme." Osobno smatram da rečenica vrhunski opisuje tekstove albuma općenito, no o tome poslije, za sad držimo na umu da su dvije kratke recenzije koje daju najviše ocjene za album u potpunoj nemogućnosti opravdavanja tih ocjena. Pritom podsjećam da bi 4,5 i 5 zvjezdica trebale biti rezervirane samo za crème de la crème kulturne produkcije, seminalne albume koje bi svaki ljubitelj dotičnog žanra trebao poslušati.

Treća je recenzija od Ivana Laića za Ravno do dna te se barem trudi suvislo argumentirati visoku ocjenu 9/10, no ponovno je temelji na "žestini", "snazi" i "brzini", što, po treći put ponavljam, ne znači ništa u vakuumu. Laić također povezuje uspjeh tekstova s iskustvima pandemije i tome da su tekstovi "koncizniji i kompaktniji i utoliko na koncu efektniji" te se u tome trenutku počinjem pitati jesmo li uopće slušali isti album. "Manje je više" vrijedi samo ako se u manje može reći više, a ne vidim kako je i u jednoj pjesmi, izuzev Svijet se sužava, prezentirano išta više od površine toga što poetika može biti. Zanimljivo je, također, da Laić na svom profilu na Rate your music albumu daje 4/5, iliti 8, ocjenu manje nego što je dao u javnoj recenziji iako je moguće dati ocjenu 4,5, no barem za razliku od Abramovića točno navodi trajanje albuma od 33 minute, a ne "nešto manje od četrdesetak" pa sam sigurniji da je album u cijelosti zapravo i poslušao.

Ne dobivam nikakvo zadovoljstvo iz prozivanja svojih kolega, naprotiv nije mi nimalo ugodno kao daleko manje afirmirani i aktivni novinar potpisati ove retke i izlagati se potencijalnim kontroverzama, no što treba biti rečeno, treba biti rečeno. Samo hrabro i bezveze u najboljem je slučaju u redu, u najgorem suvišan, a bespotrebno obasipanje ovog albuma najvišim ocjenama nikome ne odlazi u korist. I njihov je prošli album pri izlasku bio hvaljen, a danas im je najmanje slušan album prema Last.fm statistikama, dok se uživo s njega odsvira možda jedna pjesma reda radi. Samo hrabro i bezveze, na moju veliku žalost, samo nastavlja Mortovu silaznu putanju. Da, album je definitivno žestok i jak te broji čak četiri-pet pjesama koje bismo mogli nazvati punkom, no to ne čini te pjesme dobrim. Glazbeno ove pjesme poput Imam sve, Pivac ili Novo Lice temeljene su na jednom, najčešće vrlo klasičnom, riffu od 2-5 sekundi koji se provlači kroz cijelu pjesmu bez nekih konkretnih promjena. Pjesme počinju i završavaju s jednakom žestinom, a kad je sve žestoko, barem na ovoj srednjoj razini žestine, u biti ništa nije, pogotovo uzmemo li u obzir da ove pjesme ne doživljavaju nikakav ritmički ili melodički razvoj vrijedan spomena. Nedovoljno žestoko da samo na toj žestini počiva poput hardcorea, a nedovoljno zanimljivo da ta žestina doprinese nečemu, ovo, nasuprot tome što nas naša kritika uvjerava, u kombinaciji s time da manjkaju snage na drugim frontama te žestoke pjesme čini neinspiriranim, neinventivnim i, najgore od svega, dosadnim.

Čak i ako nekome glazbeno ovi vrlo prosječni komadi punka i rocka sjednu iz nekog razloga, sumnjam da će im baš dati ocjene 9 ili 10, ako je taj netko već poslušao ozbiljniju količinu takve glazbe. Osoba A pomalo zvuči k'o Metallica, refren na Krnjevalu u potpunosti guši tenziju i atmosferu koja je stvorena versom, a Čaća je toliko nevjerojatno repetitivna da se dužina od dvije i po' minute čini neopravdanom. Mamuran s pljeskanjem i višeglasjem novi je zvuk za Mort, ali u globalu je to sve već viđeno milijun puta te, iako vjerujem da može biti zabavna, također može biti i upola kraća. Ovo može biti rečeno za većinu pjesama, kompaktne paketiće žestine koji kao takvi ne pružaju ništa novo, zanimljivo ili zapravo energično svojom monotonošću.

Monotona žestina u glazbi može do izražaja ipak doći na druge načine, potaknuta emocijom vokala ili tekstovima, no i ovdje Samo hrabro i bezveze ipak je više bezveze. Jedna od ključnih stvari koja je Mort razlikovala od drugih rock ili punk bendova bila je iskrenost, dojam da su Johnovo pjevanje i sviranje benda dio iste cjeline koja nam prezentira svoju istinu. John u većini pjesama na Samo hrabro i bezveze zvuči kao da ulazi u ulogu, iskarikiran i neiskren postupak koji većini stvari daje dojam neke iluzornosti, kao da su pjesme napravljene samo da bi bile napravljene. Kad smo već na temi toga što je Mort diferenciralo od bilo kojeg drugog rock benda, bila je to moć sintetiziranja bluesa, punka, rocka i čega već na toliko vješt način da je njihova glazba postajala većom od sume onog što ju je sačinjavalo. Mort nikad nije bio pretjerano inventivan u svom stvaralaštvu, ali kao da je u toj perfektnoj glazbenoj sintezi pogodio srž rocka i samim time stvorio nešto novo, neki podražaj koji niste mogli osjetiti slušajući druge bendove, specifično mortovsku atmosferu koja se osjeti na kilometar. Samo hrabro i bezveze kao da oštrije reže granice između punka, rocka i bluesa pretvarajući se u standardnu kompilaciju pjesama hitoidne naravi u kojoj je svaka već nekako poznata. Nepotrebnim ubrizgavanjem žestine Mort kao da pokušava kompenzirati za manjak te sinteze i atmosfere zbog koje ih svi toliko volimo.

Treća, a možda i najvažnija stvar, koja je Mort činila Mortom bili su tekstovi. I kakvi su to jebački tekstovi bili. Pronicljivi, duboki, slikoviti, duhoviti, elokventni, suptilni i sadržajni, njihovi su tekstovi tematizirali najrazličitije fenomene svijeta, društva, psihe i ljubavi na uvijek nove načine. Dugi, a kao da ni jedna riječ nije suvišna, tekstovi Morta isticali su emocije i aspekte svijeta koje ste uvijek primjećivali, ali nikada niste mogli uperiti prstom u njih, ili ih barem niste mogli tako detaljno sročiti. Samo hrabro i bezveze se pak trudi biti tekstualno koncizniji, kako je Laić napomenuo, no manjak teksta ne nadomještava dubinom misli, njegov pogled ne seže dalje od nekih najpovršnijih opservacija, a kad se i dotakne nečeg zanimljivog tekst je gotov prije no što je tu temu iole razradio. Pivac i Imam sve zvuče ko rap battlovi u osnovnjaku, Čaća i Mamuran kao tekstovi gerijatrijskih hard rock bendova koji sviraju u Hard Placeu, a što manje rečeno o Osobi A, to bolje. Mali glas i Tiho srce dotakli su se nekih zanimljivih tema disocijacije i ljudskosti tipičnih za Mort, al nije lako puno toga pametnog reći u 8 stihova koliko obje pjesme broje. Krnjeval i Van pameti, nešto mističnije pa samim time i bliže klasičnom Mortu pjesme, slikovite su i lirički ambicioznije, ali izostavljaju zaokružiti misao u neku zapravo konciznu cjelinu. Lajtmotiv albuma, čini se, bunt je protiv represije, vjerojatno inspiriran iskustvima lockdowna kako se može iščitati iz nekih motiva bacanja maske na Čaći i praznih ulica na Krnjevalu. Na Krnjevalu i Van pameti s najdužim tekstovima koji se najviše dotiču ove teme ipak nije moguće pronaći ikakvu poruku osim poruke nezadovoljstva svijetom. Aaa gdje su ljudi van pameti, aaa svi nose maske, aaa sve ošlo u kurac. Cijela je priča dosta srednjoškolska jer, ako je najbolja poruka koju album šalje poruka nezadovoljstva kao takvog, a ne disekcija i analiza onoga što nas je dovelo do našeg nezadovoljstva, Mort je napravio par koraka unazad.

Usporedimo Krnjeval koji tvrdi da svijet ne misli glavom s Malim Isusom koji poput doktora dijagnosticira točno gdje je organizam društva pošao po krivu. Usporedimo 8 stihova Malog glasa koji se pita tko je onaj pravi u tvojoj glavi s egzorcističkom Bukom u glavi i osjećaju fragmentirane ličnosti koji perfektno prikazuje. Usporedimo jadikovanje Van pameti s inspirativnom odom humanosti poput Draga majko. Tekstualno i glazbeno Samo hrabro i bezveze dosljedan je svog nezamjetljivog naslova, naprosto je lijen i nedovoljno promišljen. Njegove ideje nisu razrađene, strukture i progresije pjesama kao da su ostale nepromijenjene od prvog jam sessiona u kojem su nastale, flow je nedorađen i sve skupa je to pomalo tromo i neinspirirano. Toplo se nadam da je ovaj album kao i prijašnji još jedan privremen lapsus procjene, da Mort u sebi ima još jebačkih tekstova te da još može napraviti zanimljivu pjesmu, ali, eto, zaustavili su se na "u redu" misleći "bit će to ljudima dovoljno dobro." Ima se razloga za vjerovati da je ovo tako jer album na trenutke stvarno blista. Van pameti je glazbeno izvrsna i nevjerojatno atmosferična kao i vers Krnjevala, Mali glas te Tiho Srce i Novo lice mogli bi tekstualno biti predlošci za odlične pjesme, a Svijet se sužava kao komplet dobar je stari Mort. Ujedno jedina stvar koja se glazbeno i tekstualno razvije u nešto zanimljivo i nabrijano, a ne ostaje na istoj točki na kojoj je i počela, Svijet se sužava je dokaz da Mort i dalje može biti pri vrhu kvalitete rocka i punka.

Pitanje je samo koji ćemo standard od njih zahtijevati kao publika i kritika. Hoćemo li pjesme koje su kompaktne cjeline žestine hvaliti samo zato što su "jake buraz" i govoriti da tekstovi sa stihovima poput "Ja sam osoba C; I idem na WC" propitkuju identitet? Ili hoćemo li u Mort uperiti zrcalo koje ih prikazuje u njihovom najboljem svjetlu i pitati "jeste li stvarno dali sve od sebe?" Za mene je samo jedan pristup izraz istinskog poštovanja i ljubavi prema bendu, sve drugo je medvjeđa usluga.

Naslovi: 1. Mali glas, 2. Osoba A, 3. Krnjeval, 4. Mamuran, 5. Imam sve, 6. Pivac,7. Ćaća, 8. Svijet se sužava, 9. Van pameti, 10. Novo lice, 11. Tiho srce

ocjena albuma [1-10]: 5

jan vržina // 20/03/2023